TRAGEDIJA NA SAVI: “ČULI SMO KRIKOVE, ALI IM NISMO MOGLI POMOĆI”

Početak 1992. godine donio je novo krvavo poglavlje rata – dok se nakon Sarajevskog primirja borbena linija u Hrvatskoj privremeno smirivala, rat u Bosni i Hercegovini eksplodirao je punom snagom. Među prvim žarištima bila je Posavina, a posebno područje Bosanski Brod, gdje su početkom ožujka započele žestoke borbe koje će ubrzo prerasti u jednu od najtežih bitaka tog dijela rata.

Istodobno, preko rijeke Sava, granatiran je Slavonski Brod. Sirene za uzbunu prvi put su se oglasile 25. ožujka 1992., a gotovo neprekidno zavijale sve do listopada. U takvim paklenim uvjetima, hrvatski branitelji nisu imali izbora – morali su djelovati brzo, odlučno i često na rubu mogućeg.

Jedna od postrojbi koja je nosila teret tih operacija bila je , čiji su pripadnici svakodnevno riskirali živote prelazeći nabujalu Savu u čamcima. Bio je to očajnički, ali nužan potez – zamjene na položajima morale su se obaviti, bez obzira na smrtonosne uvjete.

Noć koja je odnijela sedam života

Dana 6. travnja 1992., između Migalovaca i Zbjega, pripadnici 1. satnije 4. bojne krenuli su na još jedan takav prijelaz. Čamci su se probijali kroz hladnu i visoku vodu, dok je mrak skrivao i neprijatelja i sudbinu koja ih je čekala.

Na pola puta dogodilo se najgore – voda je počela prodirati u čamce.

U nekoliko trenutaka nastala je borba za goli život. Neumoljiva rijeka progutala je sedmoricu hrvatskih branitelja: Anđelka Baraća, Zorana Seferovića, Gojka Lauca, Dražena Bukvića, Zvonimira Kvesića, Marka Jelinića i Davora Bernardića.

“Čuli smo ih… ali nismo mogli ništa”

S druge strane rijeke, suborce je čekao hrvatski branitelj Stanislavko Mitrović. Ono što je vidio i čuo te noći, kaže, prati ga cijeli život.

“Dolazili su prema nama i na dvadesetak metara počeli dozivati upomoć. Odjednom smo shvatili da se nešto strašno događa. Čuli smo jauke… ali nismo im mogli pomoći. To je nešto što se ne zaboravlja”, prisjetio se.

Jedini koji je preživio bio je Vjeran Štigljić. Spasio se uhvativši se za plastični kanister koji je, pukom srećom, bio u čamcu. Ostali nisu imali tu šansu.

Rana koja nikada nije zacijelila

Ova tragedija ostala je duboko urezana u kolektivno sjećanje Brođana i suboraca 108. brigade. Nije riječ samo o pogibiji – riječ je o nemoći, o trenucima kada su branitelji gledali kako im suborci nestaju pred očima, bez mogućnosti da im pomognu.

Tri desetljeća kasnije, Sava i dalje teče istim tokom. No za one koji su te noći bili ondje – i za obitelji poginulih – vrijeme je stalo u onim jezivim krikovima koji su se izgubili u mraku i vodi.

I zato ova priča nije samo sjećanje. Ona je opomena. I rana koja nikada neće potpuno zacijeliti.