NE BUDIMO NAIVNI: SRBIJI NIJE CILJ UĆI U EU - NJOJ EUROPA TREBA SAMO KAO BANKOMAT

Mi im kao prijetimo blokadom ulaska u EU, a oni se kao uplašili - tako bi se po prilici mogla parafrazirati ona dobro poznata rečenica (danas, nažalost, pokojnog) vojnika tadašnje "JNA" u vrijeme tzv. lipanjskog rata u Sloveniji, 1991. godine, kad je ležeći nauznak u nekom grmlju i grickajući usput vlat trave, na pitanje novinara što se to događa odgovorio: "Oni kao hoće da se odcijepe, a mi im kao ne damo".

 Svi vi koji oštro i gromoglasno, ponekad i ogorčeno prijetite "blokadom Srbije na putu u EU", budite malo oprezniji i pazite da se naši susjedi previše ne "uplaše"!

 Kod nas Hrvata (u jednom dobrom dijelu javnosti) prisutna je gotovo potpuna nezainteresiranost za sve osim cijene goriva i hrane. Nitko ne spori kako su to vrlo važna pitanja i tiču se naše egzistencije, ali stvarnost se ne sastoji samo do potrošnje i plaćanja režiji. Osim toga, evidentna je poprilična naivnost kad su u pitanju globalni odnosi u "regionu", Europi, pa i vezano za odnose u susjedstvu. Kao da smo jučer pali s Marsa na ovaj prostor pa se još uvijek nismo snašli.

 Srbija nema za cilj ući u EU, a još manje postati dijelom Europe u onom civilizacijskom i vrijednosnom smislu - ili barem ne ove "naše", Srednje i Zapadne Europe; u to sam duboko uvjeren i jamčim da nisam jedini koji tako misli.

 Kad kažem "Srbija", mislim na onu većinsku, svetosavsku, konzervativnu, putinovsku Srbiju, na onu Srbiju kojoj je ekumenizam "najveća opasnost", a mitska matrica "izabranog" naroda ili "nad-rase" mainstream, na Srbiju koja se nije odrekla svojih osvajačkih ambicija u ovom dijelu Europe, na Srbiju kojoj su neupitni uzori loza Nemanjića, Nikolaj Velimirović Žički, Nikola Pašić, Draža Mihailović, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, a "Velika Srbija" (ili "Srpski Svet") nacionalna misija, na Srbiju koja ni danas nije u stanju apsorbirati vlastitu prošlost, suočiti se s njom i priznati svoj udio krivnje u krvavim agresivnim, osvajačkim ratovima što ih je vodila tijekom XX. stoljeća.

 Bilo komu drago ili ne, demokrati u Srbiji su još uvijek na margini - ne zato što su manje pametni, pismeni ili politički zreli, nego stoga što su u velikoj manjini u odnosu na onu konzervativnu, gejačku Srbiju koja ne samo da ljubomorno čuva svoje plemenske, zadrugarske, rodovske korijene, nego je i "krvni" neprijatelj svih "zapadnih" vrijednosti za koje odgajatelji nacije (srpske) vjeruju kako nepovratno "rastaču srpsko biće" i čije bi prihvaćanje "uništilo naciju" - jer, iz tog iščašenog vidokruga, cilj Zapada i jest "uništenje Pravoslavlja i Srpstva", a prije svega Srbije koja je ("kao što ceo svet zna") prvi i najveći zaštitnik tih civilizacijskih stečevina, dapače, "svetionik" onog "izvornog hrišćanstva".

 Ostavimo po strani činjenicu da jedino Srbija danas ima u vrhu vlasti aktere agresije i ratova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, zanemarimo i činjenicu da s te pozicije i dalje arogantno i bahato "podučavaju" svoje susjede (pa i nas Hrvate) humanizmu i potrebi kažnjavanja ratnih zločina (dok u Srbiji čuvaju tisuće ratnih zločinaca kojima ne žele suditi), ostanimo gluhi i na sve uvrede, prijetnje, omalovažavanja koji nam s te strane stižu - pustimo to i upitajmo se (vođeni pragmatikom i aktualnim trenutkom): Koja bi mogla biti motivacija Srbije da se ona danas (formalno - po riječima predsjednika Vučića) "nalazi na evropskom putu"? Koja? Prihvaćanje europskih vrijednosti - NE. Želja za demokratizacijom društva i odmakom od autoritarnih režima - NE. Odmak od mitske prošlosti i odustajanje od osvajačkih ambicija (što su bolesti koje je civilizirana Europa odavno preboljela) - NE. Nastojanje da se s okruženjem (pa i susjedima) uspostave odnosi međusobnog uvažavanja i poštovanja (pa i kad su u pitanju državne-međunarodno priznate granice) - NE. Čvrsto opredjeljenje za mir i poštivanje međunarodnog pravnog poretka - NE. Spoznaja da su unutar zemlje (Srbije) nužne korjenite promjene po pitanju građanskih sloboda i prava, prava manjina, parlamentarne demokracije, pravnog sustava, pa i slobodnih izbora - NE.

 Htjeli ili ne, na kraju se vraćamo na pitanje stvarne motivacije Srbije koja je (nevoljko, ali ipak), barem formalno kročila na stazu zvanu "europski put". Izostavimo li sve spomenuto (a itekako imamo razloga vjerovati kako ništa od toga ne stoji iza njezina "pro-europskog" opredjeljenja), što preostaje?

 Ono što nikako ne smijemo zanemariti kao osnovnu motivaciju je: NOVAC, Europski fondovi čiji su deseci milijuna eura zadnjih godina već završili na kontu srbijanskog državnog proračuna. A očekivanja rastu. Mešetar Aleksandar Vučić i njegova klika itekako su svjesni svih slabosti i ranjivosti EU, pa tu okolnost izdašno koriste kako bi nastavili s "reketarenjem" Bruxellessa. Sjede na 2 - 3 stolca u isto vrijeme, ovisno o potrebi (a nije isključeno kako će se povremeno uvaljivati na još pokoji). U zadnjih 300 godina su ruski pijuni na Balkanu i jugoistočnoj Europi, planski i namjenski "šuruju" s Kinezima, a EU im u ovom slučaju dođe kao neka vrsta bankomata, pa "što uleti, uleti".

 Srbija ostvaruje tijesnu suradnju s Ruskom Federacijom na svim poljima, pa i u vojnom smislu - od nje kupuje ili dobiva u donacije naoružanje i opremu, pa i raketne sustave, prave se manevri Vojske Srbije i Vojske RF na granici EU, opetovano se u Beogradu naglašava kako je "Rusija prijatelj i saveznik Srbije" i to se ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje, pa ni danas, kad već više od 6 mjeseci gledamo ovo barbarsko razaranje jedne suverene zemlje i masovno ubijanje njezinih građana od Putinove soldateske. Jesu li to "pro-europske vrijednosti" Srbije koje je kvalificiraju kao ozbiljnog kandidata za pristup EU?

Odnos prema Kosovu, ratne prijetnje susjedima, podržavanje barbarske ruske agresije na Ukrajinu (ispod žita, uz tobožnje ograde u stilu "li-la"), a iznad svega ponašanje srbijanskih političkih, intelektualnih i crkvenih elita i većinskog javnog mnijenja koje nam nikako ne jamči bilo kakve promjene u odnosu Srbije prema okruženju i svijetu čijim bi dijelom trebala biti - sve te silnice i procesi jasno govore o tomu je li i koliko Srbija i u kojoj mjeri doista (u suštinskom i vrijednosnom smislu) "na europskom putu".

• Kneževina Srbija je 1878. godine na Berlinskom kongresu priznata kao samostalna država pod uvjetom obveze poštivanja vjerskih, nacionalnih i ljudskih prava svih nacionalnih manjina, etničkih zajednica i vjerskih konfesija, ali to nikad nije ispunila;
• Vođena svojim osvajačkim ambicijama, od 1904. godine nadalje, vodila je krvave ratove protiv Makedonije, Kosova, pokušala okupirati Albaniju (i dijelom uspjela), Crnu Goru nasilno uključila u državni savez - Kraljevinu SHS (1919. godine) i sve je to bilo praćeno krvavim i masovnim zločinima;
• Ni jednu međunarodnu konvenciju, ni jednu odredbu međunarodnog prava, pa ni Povelju UN-a, a kamo li deklaracije i rezolucije međunarodnih tijela i institucija, Srbija nije prihvaćala, osim ako su joj išli u korist;
• Nije li i 90-ih godina prošlog stoljeća agresorska Srbija grubo zgazila Ustav bivše SFRJ, prigrabila saveznu vojsku i uz pomoć Crne Gore i svoje manjine u Hrvatskoj i BiH krenula u agresiju i bespoštedni rat protiv svega što nije srpsko, s nakanom istrebljenja naroda koji su stajali na putu zamišljenoj "Velikoj Srbiji"?;
• Ona ni danas ne priznaje realnost kojoj smo svi svjedočili i ne uzima u obzir svoju evidentnu krivnju za taj krvavi, osvajački rat. Čak tvrdi kako u njemu "nije učestvovala" i uzima sebi za pravo izigravati "mali Haag"!? Nastoji izokrenuti povijest i umjesto istine i činjenica nametnuti svoje opskurne LAŽI!;
• I Vučićevi dubleri u Hrvatskoj ("gospoda" koja su dio vladajuće koalicije iz SDSS-a i SNV-a) svojski rade na istom programu i dio su iste platforme.

 Dakako, priča je to koja je toliko složena i s toliko nijansi da bi se vrlo lako mogla pretvoriti u opsežan esej, pa i podeblju knjigu, ali većina nas Hrvata, kako se čini, nismo još uvijek svladali ni "abecedu" vezano za zloćudne metode i učinke velikosrpskog fašizma, pa je pitanje koliko smo uopće voljni i sposobni suočiti se s tim fenomenom u cjelini i onako kako bi morali ako želimo razumjeti sve što se oko nas događa i svijet u kojem smo osuđeni živjeti - naprosto zato što drugog nemamo.

 

Zlatko Pinter/PDN