Mađarska je u najtežim trenucima Domovinskog rata stala uz Hrvatsku. 

To nije sporno i to se ne zaboravlja. 

Početkom devedesetih, usred međunarodnog embarga na oružje, Budimpešta je bila jedna od ključnih ruta kroz koju je Hrvatska dolazila do prijeko potrebnog naoružanja, a i veliki broj izbjeglica bio je zbrinut zbog naše prijateljske susjedne zemlje.

Tadašnji premijer József Antall tu je ulogu odigrao otvoreno i bez kalkulacija kao čovjek. Njegova vlada u Hrvatskoj je vidjela prirodnog saveznika protiv srpske agresije i posljedica raspada jugoslavenskog komunističkog sustava. 

Odnosi dviju država bili su tada na vrhuncu u modernoj povijesti: stvarna, državnički vođena solidarnost, bez skrivenih motiva. 

Viktor Orbán kako mu neki pripisuju  s tom fazom nema nikakve veze.

 Početkom devedesetih bio je 28-godišnji oporbeni političar bez utjecaja na državne odluke. 

Njegov Fidesz tada je bio mala liberalna stranka, dok je vlast držao Antallov MDF. 

Odluke o pomoći Hrvatskoj donosile su se daleko od Orbánova političkog kruga, a njegov stvarni uspon počinje tek kasnije, a s njim i potpuno drukčiji pristup susjedima.

Prekretnica dolazi nakon 2010., kada se Orbán vraća na vlast i postupno redefinira mađarsku vanjsku politiku. Odnosi s Hrvatskom od tada postaju sve opterećeniji otvorenim pitanjima. Na prvom mjestu je spor oko INA-e i MOL-a, koji je pod Orbánovom vlašću prerastao iz poslovnog u strateško pitanje kontrole nad hrvatskom energetikom.

Hrvatska je u međunarodnim arbitražama više puta izgubila, s posljedicama koje se mjere desecima milijuna eura odštete. No važnije od novca jest činjenica da je riječ o ključnom segmentu nacionalne energetske neovisnosti. 

Kad ti susjed drži polugu nad tvojim naftnim sektorom, to više nije samo biznis to je onda ideologija, a posebno kada drži više do političkih sljedbenika agresorske politike Šešelja i Miloševića.

Uz to dolaze i političke poruke koje u Zagrebu izazivaju nelagodu. Orbánove izjave o „izlasku na more“, kao i povremena simbolika karata povijesne „velike Mađarske“, u regiji opterećenoj traumom od Trianona ne ostaju na razini folklora. 

One bude sjećanja na stare teritorijalne pretenzije i otvaraju pitanja granica političkog smjera u srednjoj Europi.
Istovremeno, Orbánovo sve intenzivnije zbližavanje s Aleksandrom Vučićem dodatno je opterećivalo percepciju Budimpešte u Hrvatskoj. 

Česti susreti, zajednički energetski projekti i politička koordinacija stvarali su dojam regionalne osovine u kojoj hrvatski interesi nisu bili prioritet kao zemlji s kojom se dijeli zajednička povijest ,,čuvarica EU’’. 

Dok je Hrvatska gradila svoj položaj unutar euroatlantskih struktura, mađarska politika pod Orbánom često je djelovala kao faktor nestabilnosti i neizvjesnosti koja je nažalost skoro uništila gotovo bratske odnose posebno u pograničnom području RH.

A onda je došao politički potres. Dana 12. travnja 2026. Viktor Orbán je, nakon 16 godina neprekidne vlasti, doživio težak izborni poraz. 

Stranka Tisza Péter Magyara osvojila je više od 53 posto glasova i dvotrećinsku većinu u parlamentu  oko 138 mandata. Rekordna izlaznost poslala je jasnu poruku. Orbán je poraz priznao bez okolišanja, nazvavši ga bolnim, ali neporecivim.

Za Hrvatsku to nije bila samo vijest iz susjedstva. Riječ je o potencijalnom zaokretu jer ako nova vlast u Budimpešti doista krene prema predvidljivijoj, proeuropskoj i manje konfrontacijskoj politici, otvara se prostor za reset odnosa i to  od energetike i gospodarstva do šire suradnje u srednjoj Europi.

Hrvatska ovdje ne smije imati iluzije. 

Međudržavni odnosi ne počivaju na povijesnoj nostalgiji ni na emocijama, nego na interesima i međusobnom poštovanju. Pomoć iz 1991. godine ostaje trajno zapisana kao čin savezništva. Ali ona ne može biti ček bez pokrića  za politike koje su u međuvremenu stvarale napetosti i nepovjerenje.

Nova mađarska vlast sada ima priliku okrenuti stranicu. Bez provokativne simbolike, bez geopolitičkih igara koje destabiliziraju regiju i bez tretiranja susjeda kao zone utjecaja. 

Ako se Budimpešta vrati pragmatičnoj, partnerskoj politici, Hrvatska ima razloga gledati u budućnost s više optimizma nego u proteklom desetljeću. Jer šalove kakve smo gledali kod Orbana nisu slali dobru poruku.

Jer jedno je posve jasno: mađarska pomoć iz 1991. nije bila Orbánova zasluga. Ali ono što dolazi nakon njega itekako će odrediti hoće li Hrvatska i Mađarska biti iskreni partneri  ili samo susjedi koji se povremeno podsjećaju na staru solidarnost dok računaju i gledaju samo na svoje vlastite interese.

Možda da na kraju ipak pitaju nas ,,male’’ koji surađujemo jedni s drugima kako možemo biti dobri susjedi, a i više od toga.