Pobuna žena protiv kuhinje i kuhanja

Mlade cure i djevojke

Prije nekih desetak godina bio sam u bolnici zbog upale gušterače. Nakon užasnih bolova dobio sam injekciju „spazmeksa“ i bol se pomalo smirila. Prošao je prvotni šok, a došao drugi. Liječnik mi reče: „ Ne smijete uzimati ništa na usta, čak ni vodu. Možete samo vodom ovlažiti usne. I to je sve.“ Ubrzo je stigla medicinska sestra. Na stolić je položila 6. boca infuzije koje sam trebao „ potrošiti“ curenjem u venu. Trajalo je to čitav dan, i još nekoliko dana. Samo infuzije, jedna za drugom. Muka mi je bila kada sam vidio kako mi cimer slasno jede doručak, ili ručak. Mogao sam ga samo promatrati. Živio sam bez kuhinje, jela, slastica, tanjura i čaše. Sve je bilo suvišno. Jednog dana dođe i u posjetu prijatelj Ivek sa svojom kćerkom Tajči. Tajči je bila gimnazijalka. Ivek se volio šaliti na svoj, ali i na tuđi račun. Promatrao je Tajči kako gleda moje boce infuzije na stalku i reče: „ Tajči, vidiš, ti bi se mogla ovako hraniti. Ti ne voliš prati suđe. To bi za tebe bilo super.“ Tatjana se samo kiselo osmjehnula i ostala bez komentara. Bila je vrlo dobar đak. U njihovoj obiteljskoj kuhinji „ gazda“ je bila baka. Ona je bila šef obiteljske kuhinje. Tatjani nije baš lako palo da iza ručka mora oprati suđe za peteročlanu obitelj. Bila je to uvijek pobuna u stilu zašto uvijek baš ja. Zašto to ponekad ne bi bila bratova dužnost. Tajči je voljela biti na društvenim mrežama, pranje suđa joj je bila zadnja briga. Pranje suđa iza jela uvijek je ličilo na tihu pobunu izraženu kiselim licem. ili riječima:“ Do kada će to trajati?“ Hvatala ju je nervoza u takvim situacijama, jer je trebala privremeno odložiti mobitel.

Žene srednje dobi

One su što se tiče kuhinje i kuhanja pretežno iskusne žene. Ponekad dođu u stanje bezvoljnosti. Neda im se kuhati, pratiti, pospremati. Normalno, da ti kućni poslovi prijeđu u monotoniju, dosadu. Neki kažu da i žene srednje i zrele dobi nisu ono što su nekad bile, žene tih godina. Ugledale se one na mlade žene. I one vole biti na društvenim mrežama. Ponekad moraju paziti da im zbog toga ne zagori jelo, jer se emotivno i intelektualno zanesu na društvenim mrežama. Sasvim je normalno da se izgubi volja za kuhinju, kuhanje i pranje suđa, ako nemaju perilice suđa. Neki dan sam naišao na pravu pobunu protiv svega vezano uz kuhinju i kućne poslove. Autorica je sebe nazvala polovnjačom.

POBUNA JEDNE POLOVNJAČE ( autor Mirjana Gaura )

 

Tiho vam kažem i niš se ne derem

odlučih ne kuham i nikaj ne perem.

Gospođi pegli sad otkaz dajem

I za nju ja više uopće ne hajem.

 

Prašinu nebum više ja gledala,

sauger i partviš na otpad sam predala.

Ni prozore nebum prala više

jer nema smisla furt padaju kiše.

 

Svoje tanjure koristiti neću

kupit ću plastične celu vreću.

Rajngle mazat odavna nis htela

kad svugde sad postoje gotova jela.

 

Kamenac na čaši ne muči me više

Iz plastčnih pijem, njih se ne briše.

Odlučiti ovo mi ni bilo lako

jer vjerujte nemre to delat baš svako.

 

Od danas kad negde me sretnete vani

to znak je da moje slobode su dani,

još kada bi mogla vratiti mladost

kompletna bi bila moja sva radost.

 

Kako vratiti mladost? Kako se barem malo odmoriti od svih tih poslova u kuhinji i kući? Odluka je pala. Ima jednostavnijih načina i ideja vezanih uz spremanje i serviranje jela i pića. Samo šteta što je riječ o plastičnim tanjurima i čašama. Možda bi bilo bolje da je sve to od nekog ekološki razgradivijeg materijala. Ne valja protusloviti pobunjenoj ženskoj osobi. Pogotovo ako je kako kažu „ voda došla do grla“. I to još ženi u zrelim godinama koja često ne mijenja raspoloženja i odluke. Pobuna je prihvaćena, barem za neko kraće vrijeme.

Bake i njihova pobuna

Bake koje su vitalne, često su u „ cajtnotu“, stisci sa vremenom. Kažu da više rade nego li su radile nekad kao zaposlene žene.. Neke čuvaju unuke i pese, te su tako „ baka servis“ i „čuko servis“. Kada se tome još pridoda da treba otići na plac sa maskom i rukavicama, eto ti vraga. Sada još i korona – virus opterećenje. Posla do grla. Kupi, donesi, očisti, kuhaj, serviraj, podvori, pa opet pospremi. Užas. Na brzinu stigneš nešto čalabrknuti, malo prošetati. Ali nema sjedenja u parku, jer korona vreba tamo iza grma, možda na klupi, ili na liku sa koturaljkama. Gdje god kreneš nemaš mira, a u mirovini si. Jedino navečer se stigne otići malo na FB i vidjeti kaj ima novoga. Tko je lajkal, tko je poslao zahtjev za prijateljstvo ili objavio neku vedru objavu. Uh, da nema tog mobitela, društvenih mreža i turskih serija na Novoj Tv., život bi fakat bio takav da se moraš pobuniti. Ali sve kaj se baki skupilo kao loše, kao napor tijekom dana, odjednom nestane kada vidi glumce iz serije „ Drugo ime ljubavi“, ili sve one peripetije u turskoj seriji „ Azra“. Baka zaključi: „Ipak je meni puno lakše. Ti Turci su stvarno svi u teškoj gabuli. Nema pobune. Sad vi recite da je ženama lako. Nije, vjerujte mi. Zato razumijem svaku pobunu, makar bila drastična sa plastičnim čašama i tanjurima, a stan bez saugera i partviša. Nije lako biti žena, supruga, majka, a pogotovo baka.