Provjerili smo kako stoji Hrvatska po pitanju samodostatnosti strateških prehrambenih proizvoda i možemo li puniti ratne rezerve bez uvoza

Naišli su pritom na kritiku Hrvatske poljoprivredne komore iz koje su ustvrdili da je do popunjavanja zaliha trebalo ranije doći.

Može li Hrvatska zadovoljiti potrebe svog stanovništva iz vlastitih resursa u jeku nove krize, inflacije i problema u opskrbnom lancu te koliko ovisimo o uvozu i tržištu Europske unije?

Tražili smo od Ministarstva poljoprivrede podatke o samodostatnosti što se tiče hrane, iz kojih proizlazi da nismo samodostatni u najzastupljenijim proizvodima s najvećom dodanom vrijednosti, onim prehrambenima – dakle kada su u pitanju meso, mlijeko, voće i ukupno povrće.

U Hrvatskoj je trenutačno 220 skladišta robnih zaliha. Prema posljednjim podacima izračuna za 2020. godinu, samodostatnost što se tiče žitarica na razini je od 180 posto, uljarica - 287 posto (soja - 567 posto, suncokret - 211 posto, uljana repica - 160 posto), a da smo pri tome u sirovom biljnom ulju samodostatni oko 60 posto.

Na razini samodostatnosti približno smo u potrebama šećera - 95 posto, mesa peradi - 93 posto i jaja - 93 posto. Što se ostalih vrsta mesa tiče, dakle goveđeg, svinjskog, ovčjeg i kozjeg, samodostatnost je na razini od 70 posto. Kada je u pitanju povrće, samodostatnost svježeg je na razini od 84 posto, a ukupnog povrća - 74 posto. Nadalje, samodostatnost sirovog mlijeka je 60 posto, a mliječnih prerađevina 72 posto. Najniža je samodostatnost voća - 45 posto, međutim pri tome je samodostatnost što se tiče jabuka - 80 posto, mandarina - 98 posto, a trešanja i višanja - 150 posto.

'Prehrambeni proizvodi čine 46,93 posto strateških robnih zaliha - žitarice i prerađevine od žitarica, meso i mesne konzerve, mlijeko i mliječne prerađevine, ulje, šećer i drugo - a ostalo se odnosi na neprehrambene proizvode. Nedvojbeno je da je pitanje samodostatnosti znakovit parametar te da uvijek treba raditi i težiti da se domaćom proizvodnjom što više podmiruju domaće potrebe s obzirom na to da stupanje samodostatnosti na određeni način ukazuje na stupanj konkurentnosti pojedinog proizvoda.

Međutim, kada se govori o samodostatnosti s aspekta prehrambene sigurnosti, u vezi s tim treba reći da je Hrvatska dio Europske unije i ulaskom u tu zajednicu tržište joj se proželo s tržištem Unije i obrnuto. U takvim okolnostima promatranje stanja hrvatske samodostatnosti s aspekta prehrambene sigurnosti ne bi bilo ispravno jer je tržište zajednice uređeno ključnim načelom zabrane bilo kakvih prepreka slobodnom kretanju roba, a time i svih poljoprivrednih proizvoda i hrane, među državama članicama. Odnosno proizlazi iz toga da se hrvatska samodostatnost prožima s europskom samodostatnošću i oslanjaju se jedna na drugu. Hrvatska čini sastavni dio zajedničkog tržišta Europske unije te joj po zalihama, po proizvodnji, po tijeku sjetve, po trgovačkim tijekovima ne prijeti nestašica hrane', tvrde iz Ministarstva poljoprivrede.

Vrlo teško je, dodaju, predvidjeti u kojoj će mjeri konačno doći do povećanja cijena osnovnih poljoprivrednih proizvoda jer trenutno razni čimbenici uslijed pada ponude pojedinih roba doprinose s jedne strane porastu cijena poljoprivrednih proizvoda, a s druge porastu cijena poljoprivrednog repromaterijala te se ti učinci prožimaju.

Kako ne postoje naznake koje ukazuju na nestašicu roba, tako zasad nema potrebe da Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja aktivira članak 15. Zakona o strateškim robnim zalihama, prema kojem se u ratnom stanju ili slučajevima neposredne ugroze neovisnosti popunjavaju i aktiviraju robne rezerve.

Hrvatska danas uvozi goleme količine prehrambenih proizvoda, no još za vrijeme bivše države situacija je bila potpuno drugačija, prisjeća se poljoprivredni analitičar Stipe Bilić.

On kaže da se u vrijeme Jugoslavije izvozilo daleko više hrane no što se uvozilo te da je danas situacija bitno drugačija: 'Poljoprivredna zemljišta ostaju neobrađena, poljoprivrednici su tehnološki slabo opremljeni, a država dosad nije krenula s konkretnim strategijama. To se sada prelijeva i na trenutnu situaciju u kojoj pitanje samodostatnosti postaje jedno od važnijih', kaže nam Bilić.

'Problemi u hrvatskoj poljoprivredi postoje već dugo. Kupujemo hranu koju možemo proizvoditi, imamo sve preduvjete i potencijal proizvodnje hrane za 25 milijuna potrošača. A nas je četiri milijuna, ni toliko. Trebaju nam ozbiljne investicije u poljoprivrednu proizvodnju koja bi trebala biti državni cilj, s državnom poljoprivrednom politikom, jer bez nje nema ni razvoja domaće poljoprivrede. No uvijek se nekako bježi od takve strategije. Zadnjih 30 godina nije bilo značajnijih promjena. Od samostalnosti Hrvatske nemamo organizirane proizvodnje, a zadnja ozbiljnija investicija vjerojatno je bio Agrokor. Ako ćemo nečime i početi, moramo nadoknaditi investicijski nedostatak. Trebalo bi barem 30 milijuna eura investicija u poljoprivrednu proizvodnju, ali već u sljedećih nekoliko godina, jer dugoročne investicije neće dati rezultate', kaže Bilić tportalu te zaključuje:

'Ako promatramo robne rezerve, one se formiraju za tri mjeseca opskrbe stanovništva, no treba se proizvesti više robe kako bismo stvorili zalihe. Međutim ne treba paničariti i gomilati hranu jer svako povećanje kupovine od, primjerice, pet posto vodi do pomaka u robnim tokovima, što stvara gotovo nerješive probleme u poduzećima. Ako jedna osoba kupi deset boca ulja, tko će to namiriti?'