U samo 84 sata vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, smrtno je stradalo 239 osoba, njih 1430 je ranjeno, a dvoje branitelja je nestalo. No veličanstvenom Olujom tog je ratnog 5. kolovoza 1995. godine oslobođeno više od 11.000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja, čime je Hrvatska vojska ostvarila sve zacrtane ciljeve i omogućila ostvarenje hrvatske samostalnosti, neovisnosti i slobode.

Sasvim je jasno da je to bila besprijekorno osmišljena akcija, pri čemu se trebalo paziti da infrastrukturna šteta, kao i ljudski gubici, budu svedeni na minimum, ali istovremeno imajući na umu kako se u bitku ulazi s nadmoćnim neprijateljem koji je nad zauzetim hrvatskim teritorijem dominirao punih pet godina.

Ono što su hrvatski vojni stratezi tada izvukli kao asa iz rukava jest faktor brzine i iznenađenja, a tek se kasnije doznalo kako Oluja za vojsku RSK nije bila iznenađenje.

Bobetkov genijalni um

Svojedobno je u intervjuu za Večernji list o tim danima koji su ispisali našu povijest progovorio umirovljeni general Mladen Markač, koji je u Haagu razgovarao sa srpskim generalom Milom Mrkšićem.

Mrkšić mu je, otkrio je naš general, rekao da su točno predvidjeli pravce djelovanja hrvatskih snaga, ali ne i iznenađenje s Velebita.

Za zapovjednika vojske RSK Mrkšića, uz dolazak postrojbi Ante Gotovine iz Bosne i Hercegovine, jedno od najvećih iznenađenja bila upravo uloga hrvatske specijalne policije, koju je predvodio upravo Markač i koja se, za srpske snage neočekivano, spustila s Velebita. Markač navodi kako je to bila ideja Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, na čelu s generalom Jankom Bobetkom.

“General Bobetko bio je dobar poznavatelj bitaka iz Drugoga svjetskog rata i dobar poznavatelj tog područja i upravo je on poslao specijalce na Velebit s dugoročnom namjenom, a mi smo se uspješno prilagodili oružjem i tehnikom da bismo djelovali na takvim jako teško prohodnim kraškim terenima. Mrkšić mi je u Haagu rekao da je to za njih bilo strateško iznenađenje jer nisu računali da se gotovo 3000 ljudi može dignuti na Velebit, već eventualno neka manja postrojba, pa su vjerovali da ćemo se kretati podvelebitskim dijelom. Njihove obavještajne službe pratile su naša zborna područja, ali mi specijalci djelovali smo mimo njih, pa je za taj plan znalo samo nekoliko naših generala”, prisjetio se Markač.

Potom su se cjelokupne srpske snage našle između Gotovine s jedne strane i Markačevih postrojbi s druge, dok dvojica generala nisu znala što je Bobetko zapravo izveo prije toga.

“Kasnije sam u razgovoru s generalom Gotovinom ostao iznenađen kad sam doznao da je ustvari general Bobetko i njega i mene po istoj šabloni pripremao za izvođenje operacije ‘Oluja’. Možda baš zato ne treba čuditi što u istom trenutku kada specijalci ulaze u Gračac i general Gotovina ulazi u Knin. Razlika je možda 10 minuta”, ispričao je Markač.

Inače, vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba – Srpska vojska Krajine (SVK) – tada je bila organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, a sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.

Dakel, u vrijeme Oluje aktivno je bilo 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; dok ih je još oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao. Imali su 200 tenkova, 250 topova i neodređen broj minobacača.

Izvor: Dnevno.hr