Rat u Ukrajini i dalje bjesni, no ukrajinska protuofenziva definitivno je završila (bez ikakvih značajnijih uspjeha, oko čega se danas već svi u svijetu slažu, a priznaje i sam Kijev), pri čemu inicijativa postupno prelazi na stranu ruskih snaga.

Poglavito je to vidljivo na pojedinim dijelovima bojišnice duge više od 1000 kilometara, prije svega u zoni strateški i simbolički važnog grada Avdiivke, gdje ruske snage nastoje grad staviti u okruženje slično kako su to učinili i prije osvajanja Bahmuta početkom svibnja ove godine, piše Zoran Meter, analitičar portala Geopolitika.news.

Isto tako, prilično je složeno stanje za ukrajinske snage u zoni grada Kupjanska u Harkovskoj oblasti, dok ukrajinska strana sve turobnije raspoloženje unutar svoje javnosti pokušava popraviti dalekometnim raketnim napadima na ruske ciljeve, poput onog nedavnog, na kerčko brodogradilište na istoku poluotoka Krima (jedno od najvećih u Europi), kada je, navodno, prema priopćenju Kijeva uništen novi ruski brod s lanserima za krstareće rakete Kalibr, dok rusko ministarstvo obrane govori o oštećenju broda.

Kako god bilo, bojišnica je ona koja uvijek primarno određuje pobjednika i poraženog, ma koliko dalekometni napadi sa zemlje ili iz zraka pričinjavali logističke i svake druge štete po suprotnu stranu.

Rusija gleda šire od samog ukrajinskog rata

Neovisno o tome na koji će način i kada završiti ukrajinski rat (a jednom će završiti), Rusija disperzira svoju vojnu pozornost ali i efektive i puno šire gledano od same Ukrajine i tamošnjeg rata na kojeg je, logično, primarno fokusirana i to će biti još dugo.

Naime, ubrzana destabilizacija šireg globalnog prostora, od Afrike, preko Bliskog istoka do azijskog Dalekog istoka odnosno Indopacifičke regije, ne omogućavaju Moskvi sigurnosnu uljuljkanost ako želi zadržati ili ojačati dosadašnje pozicije u spomenutim regijama svijeta.

Da je to upravo tako, svjedoči i novi tekst američkog medija Bloomberg, koji navodi kako Rusija namjerava proširiti svoju vojnu prisutnost u istočnom dijelu Libije stvaranjem vlastite pomorske baze. To će biti “još jedan razlog za zabrinutost za Sjedinjene Države”, jer će Rusiji dati priliku stjecanja uporišta na južnom pragu Europe – navodi utjecajni američki medij.

Karta: Libija, s tri glavne regije

Ruska uloga u libijskoj revoluciji

Prije toga samo bih podsjetio kako je Rusija igrala itekako važnu ulogu u predrevolucionarnoj Libiji, prije arapskih „proljetnih revolucija“ odnosno svrgavanja i likvidacije dugogodišnjeg vođe te sjevernoafričke, arapske države Muammara Gaddafija u listopadu 2011. (zbog svoje utopijske vjere u mogućnost ravnopravnog razvoja svojih odnosa sa Zapadom Moskva je u Vijeću sigurnosti de facto, svojom suzdržanošću otvorila vrata NATO-ovoj vojnoj intervenciji u Libiji, protiv svog velikog, višedesetljetnog partnera).

Ali također i u godinama nakon toga – u metežu koji je zahvatio tu nekad vrlo snažnu i bogatu zemlju, s izrazito razvijenom socijalnom osjetljivošću za svoje građane usprkos klasičnom diktatorskom ustrojstvu vlasti, što je, priznat ćete – rijedak kuriozitet ili paradoks. Tako su svima dobro poznate aktivnosti ruske, sada već rasformirane privatne vojne organizacije Wagner u toj zemlji i diljem sahelske Afrike i Sirije, koji tamo još uvijek djeluju (nebitno pod kojim službenim imenom, znakovljem i zapovjedništvom).

Ali vratimo se Bloombergovom tekstu.

Američka glavobolja

Prema bivšem posebnom izaslaniku SAD-a za Libiju Jonathanu Wineru , prijetnju otvaranja ruske baze u Libiji Zapad shvaća “vrlo ozbiljno”.

“Držati Rusiju podalje od Sredozemlja ključni je strateški cilj – ako Rusija tamo dobije luke, to će joj dati mogućnost špijuniranja cijele Europske unije”, – uvjeren je političar.

Ali pogledajmo što dalje piše Bloomberg u svom zanimljivom tekstu.

Sjedinjene Države i Europa izuzetno su zabrinuti činjenicom da je Moskva nedavno počela aktivno jačati svoju prisutnost u Africi i na Bliskom istoku, navodi taj medij i podsjeća kako, osim u Libiji, Rusija također namjerava uspostaviti pomorsku bazu u Crvenom moru, u Sudanu (vidi poveznicu ovdje), što će joj omogućiti stalni pristup Sueskom kanalu, Indijskom oceanu i Arapskom poluotoku. Ruski ratni brodovi također bi mogli dobiti pravo stalnog veza u libijskoj luci samo nekoliko stotina kilometara od Grčke i Italije, kako to navode druge osobe upoznate s pregovorima – naglašava Bloomberg.

Američki diplomatski pritisak na Haftara

Izvješćuje se da se rad na obrambenom sporazumu između ruskog predsjednika Vladimira Putina i vrhovnog zapovjednika Libijske nacionalne vojske Khalife Haftara intenzivirao nakon njihova sastanka u Moskvi krajem rujna. Haftarovo produbljivanje veza s Moskvom izazvalo je zabrinutost u Washingtonu i potaknulo niz posjeta Libiji na visokoj razini u pokušaju da ga se “uvjeri da promijeni smjer“.

Tako su se tjedan dana prije pregovora s Putinom s Haftarom sastali zapovjednik američkih trupa u Africi general Michael Langley i specijalni američki veleposlanik u Libiji Richard Norland: uporno su zahtijevali da ovaj ne dopusti prisutnost stranih trupa u svojoj zemlji.

Prema zapadnim dužnosnicima, problem za Ameriku i njezine saveznike je što Rusija nudi zemljama vojnu pomoć koju SAD ne mogu pružiti. Istodobno, Sjedinjene Države nisu spremne razgovarati o ukidanju sankcija protiv Libije, tako da nema očitih prepreka da Haftar ojača veze s Moskvom.

“Za Haftara je glavna stvar sačuvati svoje oružane snage, a Sjedinjene Države mu ne ostavljaju drugog izbora nego da se drži Rusije kao svog glavnog partnera”, – zaključuje američki medij.

Što je s bazom u Sudanu?

O planovima Moskve za otvaranjem svoje baze u Crvenom moru, u Sudanu, pisali smo još 2021. godine. No, u međuvremenu je vojna hunta smijenila civilnu vlast koja je s Moskvom prije toga postigla 25-godišnji sporazum o ruskoj pomorskoj bazi pokraj Port Sudana, da bi Sudan nedugo nakon toga zahvatio i krvavi građanski rat s golemim brojem civilnih žrtava. To također u potpunosti ostaje izvan vidokruga šire međunarodne zajednice i javnosti – što očito postaje popularno (Gaza, Nagorno Karabah).

Dakle, pretpostavljam da će Rusija do pomorske baze u Sudanu teško doći, dok se puno realnijom čini spomenuta opcija s Libijom. Međutim i to je sada (nakon svrgavanja Gaddafijeve vladavine) politički i sigurnosno vrlo nestabilna zemlja za velike infrastrukturne projekte, tako i one vojne prirode, osim, eventualno (ako postoje) – korištenjem postojećih kapaciteta uz određenu modernizaciju i sl.

Neovisno o svemu, Rusiji bi, nedvojbeno, vojna baza na istoku Libije dobrodošla, ne samo za projekciju njene moći u dubinu Afrike, već i za dodatno osiguranje svoje jedine pomorske baze na Sredozemnom moru (ako isključimo Crno more koje je u geografskom smislu njegov sastavni dio) – one u sirijskom Tartusu.

Što može Zapad na čelu sa SAD-om?

Hoće li Zapad, predvođen SAD-om, uspjeti libijskog maršala Haftara odgovoriti od deala s Putinom (napominjem kako bilo kakve službene potvrde o svemu ovome s ruske strane još uvijek nema!) teško je reći.

Ako do toga dođe, moralo bi se raditi o velikoj trgovini ekonomske prirode (ne samo ukidanje sankcija Libiji), ali sigurno i one političke gdje bi Haftar nedvojbeno želio ojačati svoj utjecaj i u samom Tripoliju. Za sada Washington, ako je vjerovati Bloombergu (a nema razloga u suprotno) – za tako nešto nije spreman, kao što nije, za razliku od Rusije, spreman isporučivati nove količine oružja sebi, blago rečeno previše ne bliskom režimu a da bi ga ovaj kasnije uporabio protiv američkih interesa.

Arapska osveta?

Puno više utjecaja na Haftara od SAD-a i Zapada u ovom bi kontekstu mogli imati Ujedinjeni Arapski Emirati – UAE, uz Rusiju glavi sponzori Haftarovih snaga tijekom njihovih velikih borbi u građanskom ratu sa snagama službene libijske vojske iz Tripolija. Ali ti su sukobi već odavno završili, a i pitanje je – imaju li UAE uopće interesa za tako nešto. Poglavito u kontekstu najnovije krize u regiji nastale nakon pokretanja izraelskog rata s Hamasom i velikih žrtava među palestinskim civilima u Gazi na koje arapske zemlje nikako nisu imune iako malo toga u praksi mogu učiniti.

Osim, eventualno –„ malih sitnih osveta“ spomenute prirode, kakvo je i otvaranje ruskih baza u regiji – u kojoj je Zapad do još ne tako davno imao „ekskluzivu“.

Sada su tu i Kinezi sa svojom pomorskom bazom u Džibutiju, nedaleko od strateškog južnog ulaza u Crveno more – tjesnaca Bab el-Mandeb. I njihovi brodovi upravo sada patroliraju i tim i Sredozemnim morem, što je do ne tako davno bilo nezamislivo i što nije bilo u skladu s kineskom vanjskopolitičkom doktrinom do dolaska na čelo zemlje 2014. godine Xi Jinpinga koji je sve iz temelja promijenio.