Tigar Petar Šinković: Ključ koji nam je slomio srce, a nadali smo se da neće otvarati naša vrata...

24.12.2020. 09:17:00

Naša je majka od svoje trideset i pete godine gotovo potpuno slijepa. Nije mogla vidjeti, ali stajala je pored nas. Dok sam živ, neću moći zaboraviti taj trenutak. Stojimo pred vratima, muk i strava. Nada kako taj ključ neće otvoriti naša vrata, a s druge strane, ako je Petar doista mrtav, barem ćemo ga pokopati. A onda sam gurnuo ključ u bravu.

Gotovo trideset godina, često se kroz različite emisije o ratnom Vukovaru prikazivala snimka mladića s lakim ručnim raketnim bacačem RPG-om, snimljena na Lipovačkom putu u Borovu naselju. U jednome trenutku, kamera ga hvata u širokom kadru, on šaleći se, okreće RPG prema snimatelju, hrvatska mladost sa širokim osmijehom. Posljednji dani mjeseca kolovoza. Dva tjedna kasnije, mladić sa snimke poginut će u direktnoj borbi, pogođen u lice metkom ispaljenim s transportera. Tek poneki suborac i članovi obitelji znat će o kome se radi i reći će – ''To je naš Petar''.

Petar Šinković, za prijatelje Pero, ili Peco kako ga je obitelj zvala, rođen je 12. rujna 1967. godine u Željeznom Žumberačkom, općina Žumberak, kao najmlađi od troje djece Slavice rođ. Bernardić i Tome Šinkovića. Osnovnu školu ''13. proleterska brigada'' pohađao je u Kostanjevcu, danas područna OŠ Kardinal Alojzije Stepinac. U Jastrebarskom je završio srednjoškolsko obrazovanje za elektrotehničara, nakon kojega se upućuje na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Kićevo, Sjeverna Makedonija. Po povratku iz JNA, u Karlovcu, kod privatnika, tri godine radi u svojoj struci na poslovima električara, no odmah nakon demokratskih promjena u ljeto 1990. prijavljuje se na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika.

Petar Šinković postaje  pripadnik prve generacije Jedinice za posebne namjene MUP-a RH - Rakitje, od koje će kasnije nastati legendarni ''Tigrovi''. Sljedećih mjeseci, sve do ljeta 1991. godine, sa svojom jedinicom proći će različite terene - Pakrac, Petrinja, Kostajnica, Erdut, Aljmaš, te naposljetku, 7. kolovoza 1991. odlazi u Vukovar.

Tomo Šinković, Petrov stariji brat, ispričat će:

''Naša je obitelj oduvijek branila hrvatske granice i ginula u hrvatskoj vojsci. Tako je otkad obitelj pamti i prenosi sjećanja. Po prvim naznakama ratnih sukoba, uopće nije bilo upitno hoćemo li ići braniti Hrvatsku, nego tko će od nas prvi otići. Budući da sam se ja tek oženio i upravo dobio kćer, Petar je rekao kako će to biti on. Nama je to bilo normalno, tako smo bili odgojeni''. 

Petrov suborac iz legendarnih Tigrova, branitelj Vukovara i zatočenik srpskih koncentracijskih logora, Anđelko Vugrinec, reći će:

''O Petru se premalo govori, a bio je sjajan, doista sjajan. U jednom od prvih napada iz Trpinje na Trpinjsku cestu, a koji se gotovo nikada ne spominje, bilo je to dana 13. kolovoza 1991., mi smo držali položaj kod cafe bara Zurich, na samom izlazu iz Vukovara prema Osijeku i Pero se posebno iskazao. Tom prigodom, između ostalih, ranjen je i naš suborac Goran Jelić. Danas, kada vidim kako smo zapravo bili mladi i neiskusni, rekao bih da smo svi bili hrabri, ali slobodno napišite – nismo bili kao on. On je bio više od toga''. 

Ivan Dujmović, dragovoljac iz Kukujevaca, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e, prisjetit će se: 

''Blago Zadro je tražio nekoga od nas iz garde za ispomoć na Trpinjskoj cesti i ja sam se sam javio. Nisam bio Vukovarac i bilo mi je svejedno na kojem ću položaju biti. Dodijeljen sam Petru Šinkoviću, kao pomoćnik, nosio sam mu mine za RPG. Budući da smo stalno bili zajedno, zajedno smo i spavali u jednoj prostoriji u Pošti na Trpinjskoj cesti, na tome je mjestu danas Spomen dom hrvatskih branitelja, postali smo doista dobri prijatelji, toliko dobri da smo se planirali pokumiti i međusobno smo se nazivali 'pajdo'.  Iako se to, nažalost, nije dogodilo, nikada nisam zaboravio Peru, a moj drugi sin je po njemu dobio ime.

Petrove pogibije dobro se sjećam, kao da se sve dogodilo jučer. Dva dana prije, proslavili smo njegov rođendan. Pomalo je bio tužan, nadao se kako će dobiti nekoliko slobodnih dana, pa bi otišao kući, jer dugo već nije, no nismo imali dovoljno ljudi, pa mu zapovjednik nije dopustio.

Kako je doista bio omiljen dečko, u Slavonskoj ulici, gdje smo se hranili, napravili su mu malu proslavu s ručkom. Jedna je susjeda napravila i kolač i darovala mu srebrni lančić koji je odmah stavio oko vrata. Taj dan smo se i fotografirali i to su Petrove posljednje fotografije.

Dva dana kasnije uslijedio je strašan napad na grad iz svih smjerova, sa svim raspoloživim sredstvima. Na Trpinjskoj cesti se otvorio pakao, tako se barem meni činilo. Iz potkrovlja jedne kuće pogledao sam prema Trpinji i sledio sam se, taj prizor ni danas nisam zaboravio. Nepregledni niz tenkova i transportera, već su duboko ušli na Trpinjsku cestu, a još uvijek su izlazili iz sela. Pored svakog oklopnjaka, s obje strane, hodala je pješadija s punom opremom. A nas… To nije bilo povlačenje, nego spašavanje golih života.

I prije je bilo napada i pucanja, ali tada sam prvi put doživio rat u svom njegovom užasu. Krovovi su gorjeli, crijepovi pucali, zatvorene životinje su zavijale, svinje su skvičile, pokušavale probiti svinjce u kojima su bile zatvorene… Jedan naš suborac, u panici, htio se predati, no tada bi otkrio i gdje se mi nalazimo i nismo mu dopustili… Loše vijesti su stalno pristizale, ušli su i u Slavonsku ulicu i tamo nemilosrdno gusjenicama pregazili ranjenog Tunu Ćibarića. Izbijali su sa svih strana i radom iz tenkova gađali kuće, činilo se da i nebo gori. Mi smo se povukli s Trpinjske u Hercegovačku ulicu jer su nadirali i tu, sa stražnje strane, kroz voćnjake, iz smjera Orlovače i ostali smo u okruženju. Uletjeli smo u dvorište Kačmarove kuće i zauzeli položaj. Ispred nas, iz dubine ulice prilazio je transporter i Petar je s pripremljenim RPG-om čekao prigodu da ga pogodi''.

Branitelj Trpinjske ceste, Vinko Mažar, ispričat će: 

''Imao sam sigurniji položaj od Pere, pucao sam skriven iza kamiona koji je bio parkiran u ulici. Vidio sam ga kako je nekoliko puta provirio iza kuće i doviknuo sam mu da ne radi to, da će ga pogoditi, kao da sam znao. A onda sam vidio kako je pao. Odjurio sam preko u dvorište, bio je sav krvav, nisam znao gdje je točno ranjen, dok smo mu pokušavali pomoći, izdahnuo je. Odnijeli smo ga iza garaže koja je bila u dvorištu i tamo smo ga prekrili najlonom i travom kako ga četnici ne bi pronašli, iživljavali se na njemu ili ga fotografirali''.

Ivan Dujmović dodaje:

''U početku nisam znao da je ranjen. Stajao sam iza njega, nije se odmah srušio. Vidio sam kako mu se tijelo trese i pitao sam ga: 'Pajdo, što ti je?'. Okrenuo se i tek tada sam vidio da je pogođen u bradu pancirnim metkom koji je prošao kroz ugao kuće. Srušio se, skupili smo se oko njega, okrenuli smo ga prsima prema dolje, no on se samo u trenutku podigao na ruke i potom izdahnuo. Sakrili smo ga, no tek smo za dva dana, kada smo vratili položaj,  mogli otići po njega. Odvezli smo ga u bolnicu i tamo sam o njemu dao podatke koje sam znao''. 

Petrov brat Tomo, prisjeća se:

''S Petrom u Vukovar otišao je i Milan Becentić, zvali su ga Ćato. On je kod kuće imao radio stanicu, pa je svojoj supruzi rekao da u određeno vrijeme na dogovorenoj frekvencije svaki dan točno petnaest minuta. Kada se uspio javiti rekao joj je da ode i potraži nekoga od naše obitelji i kaže kako je 'mali', tako je Peru zvao, poginuo. Ona je uspjela doći do našega bratića koji se jedva usudio prenijeti vijest. Također, ni ja nisam odmah rekao roditeljima, pokušao sam saznati je li to doista istina.

Milan se više nikada nije javio, nakon sloma obrane Vukovara je i zarobljen, a u Rakitju su bratiću i meni rekli kako oni nemaju takva saznanja. Nakon tjedan dana, nisam se ni sam mogao nositi više s time i rekao sam ocu i majci što su i kako su nam javili. Bilo je strašno, plakali smo svi, no ipak, nadali smo se kako te vijesti nisu točne, posebno naša mama. Čak i nakon što su svi izašli iz logora, i dalje smo se nadali. Jedan naš susjed je tijekom Drugog

svjetskog rata zarobljen na ruskoj fronti i kada su svi već odavno mislili kako je mrtav, 1957. godine vratio se iz zarobljeništva. Tako smo se tješili...

A onda, nakon mirne reintegracije 1997. godine, tijekom ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju Dubrava u Vukovaru, pozvali su nas na identifikaciju. Bio sam svjestan kako su to Petrovi posmrtni ostaci. Rana na glavi odgovarala je ranjavanju, na sebi je imao očuvanu majicu Tigrova i dvije pancirke, mala tzv. gelerica i ona teška, od 12 kg. Njegova stara ozljeda, prijelom ruke, također je odgovarala, a oko vrata imao je lančić koji je nosio kada je poginuo. Znali smo kako je to naš Pero, pa opet…

A onda je doktor, pregledavajući malu pancirku rekao: 'Ovdje ima još nešto' i iz unutarnjeg džepića izvadio ključ. Otac je uzeo svoj ključ, prislonio ga na pronađeni, odgovarali su jedan drugome. Sestra se onesvijestila kada je sve čula, pa ipak, dogovorili smo se s pukovnikom Grujićem kako ćemo otići kući, isprobati taj ključ na bravi na ulaznim vratima i ako odgovara, potpisat ćemo kako je to Petar.

Naša je majka od svoje trideset i pete godine gotovo potpuno slijepa. Nije mogla vidjeti, ali stajala je pored nas. Dok sam živ, neću moći zaboraviti taj trenutak. Stojimo pred vratima, roditelji, sestra i ja. Muk i strava. Nada kako taj ključ neće odgovarati i neće otvoriti naša vrata, a s druge strane, pomisao ako je Petar doista mrtav, barem ćemo ga pokopati. Gurnuo sam ključ u bravu i okrenuo ga…''. 

Tri tjedna nakon identifikacije, Petar je pokopan u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju u Podžuberku. Zbog nedostatka informacija o točnom datumu njegove pogibije, na grobu je upisan dan 20. rujan 1991.

Tijekom ukopa, na lijes je položen ključ Petrove roditeljske kuće, koji je pronađen uz njegovo tijelo. 

Kada je poginuo u obrani Vukovara i Domovine, Petar Šinković – Peco, sin i brat, imao je dvadeset i četiri godine.

Petre, nismo te zaboravili.

Izvor: direktno.hr

Izvorni autor: Tanja Domazet Belobrajdić

Autor: