Tog kobnog dana, mada još nisam znao što će se dogoditi, 06. 07. 1991. godine, kao policijski službenik PP Đurđevac, radio sam prvu promjenu u ophodnji s pričuvnim policajcima ili dragovoljcima koji su se prijavili za rad u policiji. Prošao je Pakrac, Plitvička jezera, pogibija Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata. Došao je i napad na policajce u Borovu Selu, mučkog ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika. U pomoć su dolazile sve raspoložive snage, a među njima i dečki iz Đurđevca koji su bili smješteni u Erdutu.

Svakog dana policijska postaja bila je sve krcatija i krcatija. Mi, već policijski službenici morali smo odrađivati ​​provjeru za rad u MUP-u. Svakodnevno toga bilo je sve više i više, a tu su bile i ostale zadaće, jer ratna događanja su se već događala, a na nešto veće svi smo očekivali samo dan kada će se dogoditi.

Među novoprimljenim policijskim službenicima bio je Ivica Kolar zvani „Bokser“, kojeg sam osobno poznavao jer je oženio moju školsku prijateljicu, tako da sam s njim bio malo više u kontaktu. Peru Juriša, poznavao sam, ali nismo bili toliko bliski, odnosno nismo imali vremena da se bolje upoznamo. Jer protok kroz Policijsku poštu Đurđevac bio je ogroman, a mnogi su kasnije završavali po raznim postrojbama. Ti dani iziskivali su puno posla s novim policajcima, učiti ih osnove policijskog posla, ali tu su bile i one zadaće koje su bile vezane uz Domovinski rat.

Velikosrpska ideologija i stvaranje tzv. „Velike Srbije“ s granicom Virovitica – Karlovac – Karlobag. Virovitica je od Đurđevca udaljena svega nekih 40 km. I da se ostvario taj četnički plan, s tim granicama, Đurđevac i okolica bi bili prvi na udaru Srbo-četničkog agresora i JNA. K tome, naše područje je i Bilogora, gdje smo imali naznake i dojave o pojavi četnika na području Policijske ispostave Pitomače, koja je spadala pod Policijsku postaje Đurđevac. Ne, imali smo i informacije da su išli i dalje sve do mjesta Sirova Katalena gdje smo imali petokolonaše. Stoga je bila potreba za što većim brojem dragovoljaca, pričuvnog sastava, jer je retorika Srba bila poznata. VIROVITICA – KARLOVAC – KARLOBAG!

I da se vratimo na taj kobni dan 06. 07. 1991. godine. Meni urezan u pamćenje, ali s puno rupa, jer je bio poseban i za Policijsku postaju Đurđevac i mene osobno. Ujutro je došla obavijest da u Ljubovu kod Gospića, gdje su naši Đurđevčani imali mrtvih i ranjenih. Prva informacija nije puno odavala što se točno dogodilo, ali u postaje se uvukao nekakav bojazan, strah, nervoza, nešto neopisivo. I konačno je došla potvrda da su u Srbočetničkoj zasjedi poginuli Ivica Kolar i Pero Juriša. Zavladala neopisiva tišina i mir u postaji, skoro da nitko nije ništa radio, bio je to velik šok. Ivica i Pero bili su pripadnici PP Đurđevac, prošli su Borovo Selo, potom su završili na obuci u Vinici kao pripadnici ZNG-a, a potom kao pripadnici 1. pješačke bojne 2. A brigade ZNG-a. Jedna od najtežih tragedija tih dana dogodila se upravo 06. srpnja 1991. godine,

Znam da je pomoćnik zapovjednika PP Đurđevac, gosp. Marijan Ružman bio zadužen za obavijestiti obitelji stradalih o smrti njihovih muževa, sinova, rodbine. Ne znam kako je ispalo, ali se sjećam da je obavijestio gospođu Božicu, suprugu Ivice Kolara, koga još nije bilo poznato.

Godinama manje-više šutim, nisam imao hrabrosti puno pričati ili pisati ono što sam ja doživio u toj tragediji. Najmanje sam bitan ja u cijeloj priči, ali evo odlučio sam progovoriti o dijelu posla koji policajci baš ne vole. Nisam znao koliko je to teško, jer to mi je bio prvi put.

Šef smjene me poslao kod pomoćnika Ružmana jer treba nešto odraditi. Nisam mogao ni zamisliti što me čeka. Ušao sam u njegov ured i počeo je, kao što poznajem ljude, oni znaju mene, to će meni biti lakše odraditi radi poznanstva i bla bla bla, dobio sam zadatak da o smrti Pere Juriše obavijestim njegovu majku Ljubicu u Sirovoj Kataleni bila je preudana za Mirka Zglavnik, inače zaštitar pa sam ga tako i upoznao kod obilaska čuvanih objekata. I stvarno sam te ljude poznavao i po drugim osnovama. To je bio moj sektor rada, ali i prije rata sam dolazio u Sirovu Katalenu, jer sam tamo imao rodbinu i kumove, Mirkove susjede.

Pozvao sam, više ne znam niti tko je bio sa mnom u ophodnji, sjeli smo u auto i krenuli prema Sirovoj Kataleni. U auto je bio totalni muk. Ja kao vođa ophodnje nisam ništa govorio, a dečki nisu ništa ni pitali, sami su znali kuda i što idemo raditi. Tih nekih 12 kilometara u glavi mi je bio takav kaos, metež, stvarao sam si plan kako ću reći da je Pero poginuo, više varijanti.

Stigli smo u Sirovu Katalenu, a kada smo se spuštali s brda, niz ulicu, imali smo što vidjeti. Ispred Mirkove kuće puno ljudi. Došli smo ispred kuće, parkirali, a onda još veći šok. Dvorište puno ljudi. Nekog sam poslao po Mirka i pitao ga što znaju za Peru. Odgovorio mi je da on zna da je poginuo, ali da suprug nisu.

S Mirkom sam se penjao po stepenicama prema verandi gdje je bila Perina mama. Normalno da je plakala, jecala i ono što sam planirao, jer je Mirko od mene tražio da ipak to bude službeno, a ja još neiskusan u ovakvim trenucima, nisam mogao ni zamisliti sljedeći događaj. Onako kako sam ja zamislio: „U ime Republike Hrvatske ……..“, nisam stigao reći ni U, Ljubica je u plaču molila da ju odvezem kod Pere u bolnicu. Zagrlila me i još više plakala. Knedla u grlu, grč u stomaku, ma bolje rečeno sav smušen, nisam znao kud bi sam sa sobom. Ipak Mirko je rekao da je Pero mrtva i da sam ja došao to službeno obavijestiti. Bilo smo još neko vrijeme tamo s ljudima, a po povratku u malo sam se posvađao s pomoćnikom, nije on kriv, ali to onaj dio posla koji policajci ne vole. Tada sam bio nepunih 24 godine. Kasnije kroz rat i radom u krim. policija imala sam takvih slučajeva. Svaki je zaseban, ali ovo s Perinom mamom, malo mi je iu magli, ali sam događaj kad me zagrlila, noge su mi se izmakle.

Nekad sam znao malo o tome pričati, ali rijetko, no danas se sjećamo pogibije Ivice i Pere, evo smogao sam snage da napišem što već 32 godine prešućujem. Možda nekima to nije problem, izvijestiti o pogibiji, ali meni je bio.