Liječila ste i pripadnike agresorske vojske koji su Vam razorili obitelj i kuću. Bila ste predana spašavanju života od jutra do mraka, a kući ste odlazila samo zbog higijene i dva prijatelja, šnaucera i šarplaninca, kojima ste u noći nosila svoj obrok hrane! 18. studenoga doživjela ste tragičan pad Vukovara, kojega uspoređujete s paklom Hirošime! I iako ste u brojnim medijima već puno puta opisivali najteže trenutke života, još uvijek ima brojnih detalja koji ne bi stali u Vašu životnu ratnu knjigu!

U velikim plavim suznim očima ove nježne krhke žene izmjenjuju se slike sjećanja najtežeg poglavlja života.

Ostala sam u šoku, počinje svoje dirljivo svjedočanstvo, heroina Sadika Biluš, kada me je tog kobnog dana osobno tražio poznati zločinac Veselin Šljivančanin i izdvojio na stranu. Strgao mi je liječničku iskaznicu s kute i odveo me je u jednu kuću u Negoslavce i predao gruboj bijesnoj četnikuši. Morala sam skinuti svu odjeću sa sebe. Na pitanje što sam po nacionalnosti, rekla sam Muslimanka. E, tada je uslijedilo njezino batinjanje i iživljavanje uz najgore moguće uvrede.

U polu svjesnom stanju odvezli su me u samicu u Sremsku Mitrovicu u pakleni logor, uslijedili su dani danonoćnog mučenja svih nas iz Vukovara, ljudima su na saslušanju lomili ruke i noge. Masakrirali su ih, taj vrisak, zapomaganja i urlike, često sanjam i danas. Ja sam svakodnevno imala „ posjete“ tri smrdljiva četnika, čije šamare, razjarene poglede i smrdljivi zadah osjećam i dan danas. Kada više nisam mogla izdržati i slušati kako masakriraju ljude na katu ispod mojega, htjela sam počiniti suicid, objesiti se remenom od ručne torbice, ali mi nije uspjelo, jer se je srušio bojler za koji sam vezala remen... Nažalost, od svega proživljenog san mi već tri desetljeća ne dolazi na oči ni uz najjače lijekove za spavanje.

Vi ste primarijus i imate dosta liječničkog staža , već ste davno mogla biti u zasluženoj vojnoj mirovini, biti sa unučadi i obitelji. Odakle Vam više toliko snage i energije? Proživjela ste i obiteljsku tragediju, umro Vam je suprug, Dionizije, u 29. godini života, ostala ste sama s dvoje male djece. Sama pomisao na to što ste proživjela baca čovjeka u depresiju, tugu, osudu i neoprost zločincima. Još uvijek radite u gastroenterološkoj poliklinici „Tomi“ u Velikoj Gorici puno radno vrijeme!? Pacijenti Vas jako vole i poštuju i nikada nikoga niste odbili, liječite i ljude koji nemaju novaca…

Moja poliklinika i rad sa pacijentima iz cijele Hrvatske me zaista veseli jer to je moja životna radost i psihoterapija da ne poludim od ružnih misli i događaja iz mojeg Vukovara u koji se uvijek rado vraćam u obnovljenu kuću. Vukovar je sada tužan grad, i njegovu patnju i žrtvu ne smije nikada nitko prepustiti zaboravu. Kada Vam bilo koji branitelj ili braniteljica iz Vukovara kažu da su i psihički i fizički slomljeni, vjerujte tim patnicima, jer naši životi više nisu samo postojanje, oni su životarenje od danas do sutra. Ja se tješim, sekirala se ja ili ne sekirala - na kraju ću dobiti samo 2 metra zemlje i ništa više.

Vaša djeca su danas odrasli ljudi, kćer Marjana je novinarka, sin, Dario , uspješni ekonomist, da li se u Vašoj obitelji uopće spominje rat?

O ratu se u mojoj kući, ne govori, pogotovo ne pred djecom i unučicom!

Prosinac je mjesec u kojemu slavite dva rođendana, konkretno 6. prosinca ste rođena par desetljeća ranije, a slučajno ste taj dan prilikom razmjene puštena i iz logora Sremska Mitrovica. U samici ste štrajkala glađu, bolesna i potpuno iscrpljena. Doživjela ste najveće poniženje koje žena uopće može i zamisliti, o tim danima pakla ne volite uopće govoriti!

Boli me i svaka pomisao na taj užas. Jedan od problema bila je i moja mladost, prirodna ljepota i vedrina kojom sam zračila, prkos i inat. Nadala sam se da će me možda poštedjeti zato što sam Muslimanka, međutim, to je tek bila otežavajuća okolnost, zato što sam ostala u Hrvatskoj i Vukovaru s Hrvatima „ustašama“. A nikada ni jednog ranjenog čovjeka nisam pitala koje je nacionalnosti… liječila sam sve ljude, čak i Srbe koje su dovezli u bolnicu.

U satima bez sna, što je to što Vas najviše boli? Kažete, brojne nepravde o kojima niste ni sanjali u Domovinskom ratu!?

Danas me bole brojne nepravde prema nama braniteljima, kao da smo zaboravljeni od svih, zaboravljaju da smo mi smo generacija bez koje ne bi bilo naše Domovine Hrvatske. Gdje su bili ti ljudi koji danas vladaju našim životima...? Najtužnije je, što moji mučitelji iz Negoslavaca i Mitrovice te devedeset devet posto ostalih srbočetničkih mučitelja, ubojica i silovatelja nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili nad nama. Kada bi si netko od naših političara mogao i zamisliti kako bi mu bilo da mu pijani razjareni četnik stavi nož pod grlo i kaže: “Probaj samo pisnuti, mi znamo gdje su ti djeca, poklat ćemo ih…“. Za tisuće života, porušeni Vukovar i ostale Hrvatske gradove, za sve učinjeno zlo agresor još nije odgovarao. Zašto? Zbog koga i čega ?

Zahvaljujući Vašoj kćeri, uglednoj novinarki, Marijani Biluš, Vi ste nakon dugo šutnje ipak progovorila u javnosti u Vukovarskom paklu!? Ugledna ste internistica i gastroenterologinja, ratna liječnica, braniteljica i književnica, puno znate i o kontraverznom „lekaru“ Vojislavu Stanimiroviću, Pupovčevoj desnoj političkoj ruci u SDSS-u. Kada ćete Hrvatskoj javnosti progovoriti o toj i mnogim drugim ratnim tajnama?

Napisala sam puno knjiga, dala desetke intervjua o krvavoj istini iz i o Vukovaru, prate me cijeli život nesretne sudbine ubijenih masakriranih mladića, civila, bespomoćnih starica, trudnica i djece. Sve te strahote teku mojim venama i opsjedaju mi misli i cijeli život već desetljećima. Jednog dana, govori isprekidanim tužnim glasom, heroina Sadika, doći će na red i Stanimirović koji se sada šeće po Hrvatskom saboru i uživa sve povlastice u vladajućoj hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Do 18.studenog 1991. godine, imala ste uz sebe malu kameru s kojom ste snimala sve što se je događalo u bolnici i izvan nje, taj dan Vam je oduzeta, jer Vas je zločincima izdao „kolega“dr. M. Ivanković!

Ta kamera i snimke na njoj su neprocjenljiva vrijednost, zabilježene scene Vukovarskog genocida nad civilima, bebama, starcima… kakvog svijet nije vidio, strahote koje ljudski um ne može ni zamisliti. To je povijesni dokument, koji je možda i kod Šljivančanina ili kod nekog od njegovih krvnika!?

Danas, živite u Zagrebu, radite u poliklinici, nemate radnog vremena, potpuno ste posvećena pacijentima, s mnogima imate poseban prijateljski odnos i ne volite biti sama, jer se vraćaju Vukovarske traume. Tijekom godine, obilazite grobove u Vukovaru i palite svijeće na grobovima prijatelja i obitelji! Kolonu sjećanja u pravilu zaobilazite! Zašto, doktorice Sadika?

To je preteško za mene, taj dan je dio mene ubijen, samo par ljudi zna što je u meni i što sam kao žena doživjela, ja spavam samo dva sata u polusnu, a da dođem na mjesto zločina i ponovno ugledam nekog aboliranog četnika kojega podržavaju licemjerni političari, mislim da to ne bih izdržala. Odem sama u moj Vukovar s puno ruža, obiđem grobove, zapalim svijeće, obiđem kuću djetinjstva moje djece, isplačem se nad uspomenama i vratim u Zagreb! I tako, živim dan po dan, s pitanjem, zašto se naše nade o najljepšoj Domovini na svijetu nisu ispunile!? I kakva budućnost čeka moju djecu i unuke – zaključila je na kraju našeg tužnog intervjua, Vukovarska legendarna liječnica Sadika Biluš, svjedokinja užasa i pakla na Zemlji.