Kako je Hrvatska potpuno razoružana stvorila elitnu Hrvatsku vojsku

Oduzimanje naoružanja hrvatskoj Teritorijalnoj obrani (TO) od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) u svibnju 1990. godine ostavilo je republiku gotovo potpuno nenaoružanom, lišenom temeljnih sredstava za obranu i iznimno ranjivom pred narastajućim sigurnosnim prijetnjama, asimetričnim djelovanjima i otvorenom oružanom pobunom dijela stanovništva. Ovakva dramatična asimetrija moći, u kojoj je nasuprot jedne od najjačih europskih vojski stajala nenaoružana republika, zahtijevala je iznimno inovativan strateški pristup tadašnjeg državnog vodstva.

Nemogućnost otvorenog ustrojavanja regularne vojske primorala je političke i sigurnosne strukture da prve elemente budućih oružanih snaga počnu razvijati i kamuflirati unutar jedine legalne naoružane formacije koju je republika, prema tadašnjem saveznom ustavu, imala pravo posjedovati i samostalno kontrolirati – policijskih snaga, odnosno tadašnjeg sustava Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Ovaj rani inkubacijski period unutar policijskog sustava nije bio isključivo pravni i politički manevar osmišljen za izbjegavanje izravne konfrontacije sa saveznim organima, već je duboko i trajno oblikovao ranu taktičku, operativnu i doktrinarnu fizionomiju hrvatskih obrambenih snaga. Rane postrojbe, regrutirane iz redova specijalne policije, bile su visoko mobilne, s naglaskom na lako pješačko naoružanje, blisku borbu i policijsku taktiku suzbijanja nemira, što će se kasnije pokazati kao presudan čimbenik u urbanim borbama i asimetričnom ratovanju na samom početku sukoba. Zbor narodne garde (ZNG) formiran je upravo iz tog specifičnog organizacijskog okrilja, zamišljen kao profesionalna, uniformirana, oružana formacija vojnog ustroja za obavljanje obrambeno-redarstvenih dužnosti u Republici Hrvatskoj, što je u praksi poslužilo kao izravna preteča Hrvatske vojske (HV).

Pripreme za službeno osnivanje ZNG-a započele su 12. travnja 1991. godine, u trenutku kada je postalo jasno da je oružani sukob neizbježan. U tjednima koji su uslijedili, vojno i političko vodstvo intenzivno je radilo na strukturiranju snaga. Do 5. svibnja 1991. godine precizno je definiran planirani broj vojnika i determiniran operativni sastav trupa. Temeljni operativni naputak o prelasku specifičnih policijskih kadrova, logistike i zapovjednih struktura u ZNG potpisali su 10. svibnja 1991. godine tadašnji ministar obrane, general Martin Špegelj, i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Iako je ZNG iz legalističkih razloga formalno utemeljen unutar okvira Ministarstva unutarnjih poslova kako bi se zadržao privid djelovanja unutar ustavnog poretka, linija zapovijedanja u stvarnosti je bila pod izravnom i strogom nadležnošću Ministarstva obrane (MORH). Zadaće ZNG-a bile su širokog spektra i primarno su uključivale zaštitu državnih granica, očuvanje teritorijalnog integriteta od unutarnjih i vanjskih ugroza te specifične zadaće koje su prelazile klasične policijske okvire i ulazile duboko u sferu nacionalne vojne obrane.

Povijesno postrojavanje u Kranjčevićevoj 28. svibnja 1991. godine

Klimaks ovih višemjesečnih tajnih i polutajnih napora u organizaciji obrambenog sustava manifestirao se javno 28. svibnja 1991. godine na stadionu Nogometnog kluba Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Taj se događaj u hrvatskoj vojnoj historiografiji, obrambenoj doktrini i kolektivnom sjećanju s punim pravom smatra prijelomnim trenutkom te predstavlja službeni početak stvaranja i organiziranja Oružanih snaga u Hrvatskoj. Na svečanoj smotri Zbora narodne garde hrvatskoj i međunarodnoj javnosti po prvi su put predstavljene prve organizirane brigade ZNG-a, uz detaljno isplaniran vojni mimohod, svečanu dodjelu zastava novoustrojenim postrojbama te polaganje vojničke prisege.

Odluka da se smotra održi na javnom mjestu poput nogometnog stadiona nosila je višestruku simboličku, psihološku, ali i strogo vojno-političku težinu. Prijavak na smotri službeno je predan prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, čime je jasno demonstrirana civilna i politička kontrola nad novostvorenim oružanim snagama, ali i poslana nedvosmislena poruka o hrvatskom državnom suverenitetu i pravu na samoobranu. Na travnjaku stadiona u Kranjčevićevoj tog su dana postrojene formacije od približno 800 vojnika, koji su po prvi put demonstrirali posjedovanje i rukovanje modernim pješačkim naoružanjem. Mimohod, međutim, nije obuhvaćao isključivo lako naoružano pješaštvo. Kako bi se prikazali rastući logistički i taktički kapaciteti, na smotri je predstavljeno i desetak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera te nekoliko oklopnih automobila. Uz aktivne pripadnike ZNG-a, u mimohodu su sudjelovali i predstavnici redovne policije, pripadnici elitne Počasne predsjedničke garde, ali i povijesna postrojba sinjskih alkara. Uključivanje alkara imalo je duboku sociološku ulogu; time je uspostavljen jasan povijesni kontinuitet između višestoljetne hrvatske vojne tradicije borbe za slobodu i novoosnovanih, modernih obrambenih snaga.

Povijest

Događaj u Kranjčevićevoj ulici nije bio tek puka vizualna ceremonija; on je funkcionirao kao izuzetno snažno i promišljeno sredstvo strateškog odvraćanja i unutarnje nacionalne kohezije. Javno predstavljanje ZNG-a imalo je primarnu zadaću umiriti hrvatsku javnost, podići nacionalni moral u uvjetima rastuće egzistencijalne nesigurnosti i svakodnevnih oružanih incidenata, te istovremeno jasno demonstrirati oponentima – prvenstveno političkom vodstvu u Beogradu, pobunjenim strukturama unutar Hrvatske i zapovjedništvu JNA – da Republika Hrvatska više nije bespomoćna, već da posjeduje organiziranu, strukturiranu i motiviranu oružanu silu sposobnu za pružanje aktivnog otpora. Zbog povijesne monumentalnosti ovog čina, 28. svibnja je institucionaliziran u zakonodavstvu i slavi se svake godine kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske (HKoV).

Strukturiranje snaga i ustrojavanje prvih gardijskih brigada

Prijenos specijalnih policijskih postrojbi iz Ministarstva unutarnjih poslova u Zbor narodne garde bio je ključan preduvjet za stvaranje čvrste operativne jezgre. Ovaj proces rezultirao je formiranjem prve četiri potpuno profesionalne brigade u svibnju 1991. godine, koje će tijekom nadolazećeg rata preuzeti najveći teret borbenih djelovanja i činiti udarnu okosnicu Hrvatske vojske. Ove elitne postrojbe, čija je prepoznatljiva vizualna odrednica bila zelena boja odora i amblema , postale su legendarne u hrvatskoj javnosti po svojim nazivima koji odražavaju ratni duh i regionalnu pripadnost.

Vojno ustrojstvo obrambenog sustava rapidno je napredovalo u mjesecima nakon svibanjske smotre. Do 12. kolovoza 1991. godine, cjelokupan proces organizacije i popunjavanja ovih četiriju brigada bio je zaokružen, čime je postavljen čvrst temelj obrambenog sustava Republike Hrvatske. U toj ranoj, formativnoj fazi ljeta 1991. godine, hrvatske oružane snage brojale su ukupno oko 60.000 pripadnika. Od tog broja, važno je istaknuti da je čak 30.000 pripadnika i dalje formalno i operativno bilo u sastavu MUP-a, što zorno svjedoči o tome u kojoj je mjeri redovna i specijalna policija u početnim fazama rata funkcionirala kao pješačka vojska.

Ratni put, doktrinarna adaptacija i ključne bitke Zbora narodne garde

Operativno raspoređivanje i borbena upotreba postrojbi ZNG-a dramatično su se ubrzali tijekom ljeta 1991. godine uslijed nezaustavljive eskalacije oružanog sukoba. U tom kritičnom periodu ubrzano su osnivana nova zapovjedništva za ključna krizna područja, stvarajući složenu mrežu zapovijedanja i nadzora koja se protezala od ratom zahvaćene Slavonije i Banovine, preko Like, pa sve do izoliranih bojišnica u Dalmaciji. Cjelokupni sustav morao je djelovati iznimno brzo i u uvjetima koji bi za većinu modernih vojski bili nepremostivi – suočeni s kritičnim, kroničnim manjkom teške vojne opreme, topništva i oklopa, te strogo ograničeni nametnutim međunarodnim embargom na uvoz oružja.

Djelovanje ZNG-a u početnim mjesecima Domovinskog rata bilo je primarno obilježeno strategijom aktivne i asimetrične obrane. Cilj nije bio trenutno poraziti nadmoćnog neprijatelja u konvencionalnom srazu, već usporiti oklopno-mehanizirano napredovanje JNA, nanijeti neprihvatljive gubitke u ljudstvu i tehnici te kupiti dragocjeno vrijeme za dodatnu mobilizaciju, naoružavanje i međunarodno diplomatsko priznanje. Postrojbe ZNG-a sudjelovale su u nizu ključnih strateških bitaka koje su spriječile rascjepkanje hrvatskog teritorija na više nepovezanih enklava:

• Bitka za Vukovar (25. kolovoz – 18. studeni 1991.): Iako je obrana grada u konačnici taktički slomljena pod nevjerojatnim pritiskom oklopnih snaga i topništva, ova bitka predstavlja stratešku pobjedu jer je potpuno poremetila i zaustavila glavnu ofenzivnu kampanju JNA u Hrvatskoj, apsorbirajući i iscrpljujući njihove elitne mehanizirane brigade mjesecima.

• Bitka za Osijek (kolovoz 1991. – lipanj 1992.): Iznimno važna operacija u kojoj je grad uspješno obranjen od pada, čime je spriječen proboj neprijateljskih snaga prema zapadu. ZNG je, unatoč gubitku određenih teritorija u široj okolici, uspio stabilizirati liniju obrane i očuvati ovaj ključni urbani centar.

• Obrana obalnih i dalmatinskih gradova: Od rujna do prosinca 1991., pomorska i kopnena blokada Dalmacije prijetila je presijecanjem države na dva dijela. Bitka za Šibenik (16. – 22. rujan 1991.) i Bitka za Zadar (16. rujan – 5. listopad 1991.) rezultirale su uspješnom obranom tih gradova i zarobljavanjem dijelova garnizona JNA. Opsada Dubrovnika (listopad 1991. – svibanj 1992.) također je završila uspješnom obranom grada usprkos snažnim napadima, što je imalo ogroman odjek u međunarodnoj javnosti i učvrstilo percepciju o obrambenom karakteru hrvatskog rata.

Usporedno s defenzivnim operacijama, do kraja 1991. godine ZNG je pokrenuo i prve značajne napadne operacije s ciljem oslobađanja teritorija. Operacija Otkos 10 i operacija Orkan ’91 (29. listopad 1991. – 3. siječanj 1992.) bile su ključne ofenzive u zapadnoj Slavoniji. Operacija Orkan ’91, usmjerena na oslobađanje područja oko Okučana, demonstrirala je rastuće ofenzivne kapacitete ZNG-a i HV-a, a zaustavljena je tek stupanjem na snagu Sarajevskog primirja (Vanceov plan) početkom siječnja 1992. godine, koje je zamrznulo linije bojišnice. Uz njih, značajne su bile i operacije Papuk ’91 te akcija Alfa, kao i teške obrambene bitke u Petrinji i Gospiću.

Bitka za vojarne: Logistička i doktrinarna prijelomnica

Ono što je omogućilo prelazak ZNG-a iz defenzivne formacije u vojsku sposobnu za provođenje ofenzivnih operacija poput Orkana ’91 bila je masovna akvizicija teškog naoružanja. Ovaj logistički preokret ostvaren je kroz tzv. Bitku za vojarne, niz koordiniranih operacija opsade i zauzimanja vojnih objekata JNA diljem Hrvatske, koje su se odvijale od 14. rujna do 23. studenog 1991. godine.

Jedan od eklatantnih primjera kompleksnosti ovih operacija bila je Bitka za Logorište (4. – 6. studeni 1991.). Radilo se o neodlučenoj, ali strateški važnoj bitci za izolaciju garnizona JNA u blizini Karlovca; iako se dio opkoljenog garnizona pod borbom uspio probiti kroz opsadne linije ZNG-a, hrvatske su snage u konačnici zauzele vojarnu i njezina golema skladišta. Gubitak na taktičkoj razini (bijeg dijela neprijateljskih vojnika) bio je zasjenjen ogromnim logističkim dobitkom. Osvajanje značajnih količina teškog oklopnog naoružanja, topništva i, najvažnije, milijuna komada pješačkog i topničkog streljiva, omogućilo je strelovit porast borbenih sposobnosti ZNG-a. Ova zarobljena tehnika izravno je kompenzirala učinke međunarodnog embarga, transformirajući hrvatske snage iz lako naoružanog pješaštva u konvencionalnu oružanu silu s vlastitim oklopnim i topničkim postrojbama.

Tranzicija u Hrvatsku vojsku (HV) i zakonodavni okvir sustava

Kako je rat odmicao, a količina ljudstva i tehnike eksponencijalno rasla, postojeća polulegalna organizacijska platforma utemeljena na privremenim propisima iz svibnja 1991. godine postala je neodrživa. Maturacija oružanih snaga zahtijevala je adekvatnu zakonsku regulativu i strogo centraliziran sustav vođenja i zapovijedanja. Prijelomni trenutak dogodio se donošenjem Zakona o obrani u rujnu 1991. godine, koji je u Narodnim novinama objavljen 20. rujna. Na temelju tog zakona, cjelokupni sustav oružanih snaga organiziran je u jedinstvenu i formalno priznatu Hrvatsku vojsku (HV), čime su raskinute sve preostale administrativne veze s Ministarstvom unutarnjih poslova.

Proces centralizacije vojne moći drastično je ubrzan 21. rujna 1991. godine osnivanjem Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Na čelo Glavnog stožera imenovan je proslavljeni vojni strateg, stožerni general Anton Tus. Uspostava središnjeg zapovjedništva pod vodstvom generala Tusa bila je od presudne važnosti za doktrinarni razvoj vojske; ona je omogućila sinkronizaciju operacija na više bojišta koja su bila odijeljena stotinama kilometara, prekidajući dotadašnju praksu izoliranog i često neusklađenog djelovanja lokalnih postrojbi. Pričuvni sastav ZNG-a prvi je transformiran i preustrojen u pričuvne postrojbe HV-a 8. listopada 1991. godine. Konačan formalni kraj imena ZNG dogodio se 3. studenoga 1991. godine, kada su i sve preostale profesionalne i aktivne postrojbe Zbora narodne garde službeno preimenovane u Hrvatsku vojsku. Naziv ZNG tada je prestao postojati u operativnom zapovjednom smislu, ali je ostao trajno upisan u hrvatsku vojnu povijest kao sinonim za najteže dane obrane države.

Suvremena zakonska regulativa, materijalna odgovornost i dani grana Oružanih snaga

Završetkom ratnih operacija 1995. godine, proces institucionalizacije vojske se nastavio. Hrvatski sabor donio je opsežne akte koji su normirali svaki aspekt djelovanja vojske u mirnodopskim uvjetima. Suvremeni Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske precizno definira i štiti stečevine i povijesni kontinuitet, što se najočitije vidi u propisanim danima pojedinih grana oružanih snaga.

Povijest

Evolucija vojne sile do pobjedničkih operacija i euroatlantskih integracija

Vraćajući se na vojni aspekt, nakon uspješne obrambene faze i relativne stabilizacije bojišnice krajem 1991. godine poslije potpisivanja Sarajevskog primirja, Hrvatska vojska ušla je u višegodišnju fazu intenzivne doktrinarne reorganizacije, taktičke obuke i jačanja udarnih oklopno-mehaniziranih kapaciteta. Došlo je do postupne i nužne smjene generacija na zapovjednim razinama; gerilske zapovjednike i policijske specijalce iz ranih faza rata sve su više nadopunjavali školovani časnici sposobni za planiranje složenih združenih operacija.

Ova tiha evolucija kapaciteta kulminirala je nizom pobjedničkih vojno-redarstvenih operacija. Od brzih i lokaliziranih napadnih operacija ograničenog dometa poput oslobađanja Maslenice (1993.) i Medačkog džepa, preko iznimno složenih, višemjesečnih strateških manevara na surovom planinskom teritoriju Bosne i Hercegovine (operacije Zima ’94, Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95), Hrvatska vojska je međunarodnoj zajednici i protivniku dokazala impresivnu sposobnost izvođenja složenih zračno-kopnenih operacija. Ove operacije na Dinaridi izravno su stvorile logističke, geostrateške i operativne preduvjete za konačne udare – vojno-redarstvene operacije Bljesak u proljeće 1995. i Oluja u ljeto 1995. godine. Ove operacije rezultirale su potpunim vojnim i političkim slomom pobune, munjevitim oslobađanjem golemih okupiranih područja te u konačnici pobjedničkim završetkom rata u Hrvatskoj. Dodatno, ratni put Hrvatske vojske nastavljen je i kroz operaciju Maestral 2 (u sklopu širih djelovanja i hrvatsko-bošnjačke suradnje) koja je nepovratno promijenila strateški balans i prisilila protivničke strane na potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, čime je zaustavljen i rat u Bosni i Hercegovini.

Mirnodopska transformacija, smanjenje snaga i ulazak u NATO i EU

Nakon konačnog završetka ratnih operacija i procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, obrambeni sustav i Oružane snage suočili su se s potpuno novim, možda jednako složenim izazovom – tranzicijom iz masovne ratne sile u mirnodopsku organizaciju. Na vrhuncu ratnih napora 1995. godine, Hrvatska vojska brojala je više od 200.000 naoružanih i mobiliziranih ljudi, što je predstavljalo neodrživ financijski i demografski teret za mirnodopsku ekonomiju jedne male države. Započeo je mučan, ali nužan proces demobilizacije i duboke transformacije. Cilj je bio stvoriti znatno manju, ali visokoprofesionalnu, učinkovitu, tehnološki naprednu i mobilnu modernu oružanu silu, sposobnu odgovoriti na nove, asimetrične zadaće koje pred nju postavlja 21. stoljeće.

Fokus strateškog razvoja prebačen je s kvantitete na dubinsku kvalitetu. U tim tranzicijskim naporima, dragocjeno operativno iskustvo iz Domovinskog rata kombinirano je sa stranim zapadnim doktrinama. Oružane snage RH namjerno su i sustavno prihvaćale visoke vojne standarde i usmjerile sve svoje napore prema ostvarivanju pune kompatibilnosti i operativne interoperabilnosti sa snagama Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Stalnom, sustavnom obukom, školovanjem časnika u inozemstvu i sudjelovanjem u nizu zahtjevnih međunarodnih vojnih vježbi dostignute su rigorozne sposobnosti koje su zahtijevali zapadni partneri.

Ključna odluka u ovom procesu bila je profesionalizacija vojske i suspenzija obveznog služenja vojnog roka 2008. godine. Hrvatski vojnici počeli su masovno sudjelovati u međunarodnim mirovnim misijama diljem svijeta – od misije ISAF u Afganistanu, preko operacija pod okriljem Europske unije i Ujedinjenih naroda, prikupljajući neprocjenjivo iskustvo djelovanja u multinacionalnom okruženju. Ovi uloženi napori, ljudske žrtve i politička predanost Oružanih snaga Republike Hrvatske konačno su kapitalizirani i međunarodno valorizirani 1. travnja 2009. godine, kada je Republika Hrvatska postala punopravna članica NATO saveza. Ovaj događaj označio je integraciju hrvatskih obrambenih sposobnosti u najmoćniji sustav kolektivne sigurnosti na svijetu. Cjelokupan proces geopolitičkog pozicioniranja zaokružen je ulaskom u Europsku uniju 2013. godine. Ulaskom u EU u potpunosti su realizirani primarni vanjskopolitički i sigurnosni ciljevi zacrtani još devedesetih, čime se hrvatski obrambeni sustav uspješno transformirao iz prijeke ratne nužnosti izolirane zemlje iz 1991. u pouzdanog saveznika koji aktivno dijeli partnersku odgovornost na globalnoj sigurnosnoj pozornici.

Suvremeni sigurnosni izazovi, modernizacija naoružanja i budućnost doktrine (Perspektiva 2025./2026.)

Danas, u trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, obilježavanje Dana Oružanih snaga 28. svibnja daleko nadilazi formu isključivo povijesnog prisjećanja na herojske dane Zbora narodne garde. Ovaj datum služi kao središnja platforma za prezentaciju suvremenih sposobnosti, tehnološkog stanja i budućih strateških pravaca razvoja hrvatske vojske javnosti. Prema recentnim izvješćima i izjavama vojnog vrha iz 2025. i 2026. godine, svečana obilježavanja strukturirana su na nekoliko razina. Službeni programi uključuju svečane akademije u Ministarstvu obrane (MORH), ceremonijalna postrojavanja uz novoizgrađeni Spomenik domovini, te tradicionalne izložbe naoružanja i vojne opreme koje se redovito održavaju u sklopu Dana državnosti (30. svibnja) na lokacijama poput rekreacijskog centra Jarun u Zagrebu.

Značajna je i urbana simbolika mjesta proslava. Kako u razgovoru za medije naglašava aktualni načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, general Tihomir Kundid, odabir lokacija poput Vukovarske ulice i Spomenika prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nosi snažnu povijesnu poruku; Vukovarska ulica trajno simbolizira “Grad heroj Vukovar” i ogromnu žrtvu podnesenu u ratu, dok Spomenik domovini povezuje sve generacije hrvatskih branitelja i modernih vojnika u jedinstven komemorativni narativ.

U vremenu narušene globalne sigurnosne arhitekture i rastućih geopolitičkih nestabilnosti u istočnoj Europi, od Oružanih snaga RH se ponovno zahtijeva maksimalna spremnost. Zadaće moderne vojske su trostruke: spremnost za konvencionalno vojno odvraćanje u sklopu NATO kolektivne obrane, sposobnost odgovora na moderne asimetrične i kibernetičke prijetnje, te iznimno važna aktivna pomoć civilnim institucijama i stanovništvu u krizama i prirodnim nepogodama poput poplava, razornih potresa i velikih šumskih požara na obali.

Kapitalno opremanje i tehnološki skok

Kako bi vojska mogla odgovoriti na ove zadaće, analiza aktualnih trendova u nabavi naoružanja otkriva masivne i dosad neviđene financijske i tehnološke iskorake. Oružane snage intenzivno rade na uvođenju najmodernijih zapadnih borbenih sustava u operativnu uporabu, provodeći potpunu tranziciju s naslijeđene sovjetske i jugoslavenske tehnike na standarde 21. stoljeća. Prema najnovijim izvješćima, ključni projekti opremanja i modernizacije uključuju nabavu iznimno moćnih američkih višecijevnih raketnih sustava HIMARS, koji vojsci po prvi put daju sposobnost dalekometnog i preciznog taktičkog udara duboko u neprijateljskoj pozadini. Nadalje, provodi se radikalna modernizacija oklopno-mehanizirane komponente uvođenjem novih zapadnih glavnih borbenih tenkova te nabava naprednih bespilotnih letjelica i naoružanih dronova za potrebe izviđanja i bliske zračne potpore. Implementacija ovih sustava ne predstavlja samo zamjenu starog željeza novim; ona zahtijeva i potpuno mijenjanje vojne doktrine, prelazak na mrežno-centrično ratovanje gdje su zračni, kopneni, pa i pomorski senzori integrirani u jedinstvenu informacijsku mrežu na bojišnici, omogućujući zapovjednicima donošenje odluka u realnom vremenu.

Upravljanje ljudskim resursima i povratak temeljnog vojnog osposobljavanja

Ipak, usprkos priljevu napredne tehnologije, vojni i politički vrh iznimno je svjestan da tehnologija bez educiranog čovjeka ne predstavlja pravu borbenu moć. Generali jasno artikuliraju doktrinarni stav prema kojem su “ljudi najveća vrijednost svakoga sustava, pa tako i Oružanih snaga”. Pred stalnim izazovom fluktuacije kadrova i zadržavanja mladih ljudi u vojnom sustavu, OSRH i Ministarstvo obrane kontinuirano rade na poboljšanju materijalnih prava vojnika. Kako je istaknuo general Kundid, vojni sustav mora financijski i uvjetima rada “biti konkurentan u odnosu prema realnom sektoru”, što rezultira čestim povećanjima plaća, dnevnica i poboljšanjem uvjeta stanovanja u vojarnama.

Možda najznačajnija strategijska i društvena promjena u obrambenom planiranju sredinom 2020-ih godina odnosi se na demografski bazen regrutacije. Prepoznajući ozbiljan problem smanjenja pričuvnog sastava (s obzirom na to da su veterani iz 1991. godine zašli u treću životnu dob, a obvezni vojni rok je suspendiran prije više od petnaest godina), država je najavila i pripremila zakonski i logistički okvir za uvođenje obveznog, odnosno temeljnog vojnog osposobljavanja za mlade generacije. Prema službenim izjavama načelnika Glavnog stožera, Oružane snage su u potpunosti organizacijski i infrastrukturno “spremne kada bude donesena odluka o temeljnom vojnom osposobljavanju” sa strane politike.

Ovaj novi model obuke, prema dostupnim analizama struke, osmišljen je tako da bude stimulativan, a ne isključivo represivan. Planira se program koji ročnicima nudi vrlo opipljive benefite – uključujući visoku financijsku naknadu koja doseže 1100 eura po mjesecu obuke, službeno priznavanje radnog staža tijekom boravka u sustavu, te niz drugih karijernih pogodnosti. Dugoročni cilj ovog programa nije stvaranje masovne vojske starog kova, već pomlađivanje pasivne i aktivne pričuve te usađivanje temeljnih vještina preživljavanja, rukovanja oružjem, prve pomoći i civilne zaštite u nove generacije, stvarajući tako širu društvenu bazu otpornosti (tzv. resilience) naspram bilo kakvih nacionalnih sigurnosnih ugroza u budućnosti.