"Kada sam u prosincu 1992. godine postao zapovjednik 126. brigade postojala je tzv. pink zona pod zaštitom UN-a. Pregovarali smo s kenijskim bataljunom da se izbjeglice vrate u svoja sela. Niti mjesec dana kasnije JNA i četnici su postavili tri tenka u selo Laktac udaljeno tek osam kilometara od brane Peruča. Iako smo prosvjedovali kod kenijskog bataljuna da se tenkovi uklone jer se radi o pink zoni rekli su nam da ih suprotna strana ne sluša. Od tada više nisam vidio zapovjednika kenijskog bataljuna Gashinga", izjavio je Škarpa.
Rekao je i da mu je to sve bio znak da će se nešto dogoditi zbog čega je pojačao vojne pripreme, a već 28. siječnja 1992. JNA i četnici su usmjeravali svoje snage prema Alebića kuli zbog čega je bio u velikoj dilemi što napraviti.
Brana je po njegovim riječima minirana tako što je aktivirana inžinjerska mašina udaljena od brane 700 metara. Posljedice su bile velike zbog čega su brojni dobrovoljci i djelatnici HEP-a uz pomoć stotina kamiona izgradili nasip te uspjeli ublažiti posljedice. Škarpa je još kazao da kao čovjek i vojnik nije mogao zamisliti da je tako nešto moguće napraviti jer se to rijetko događalo u povijesti ratovanja. Na upit zamjenice Županijskog državnog odvjetništva Škarpa je odgovorio da je za optuženog Borislava Đukića čuo tek nakon što je uhićen.
Brigadir i časnik HV-a za suradnju sa UN-om i OESS-om Vlatko Bandalo je u to vrijeme imao zadatak skrbiti o sigurnosti brane Peruča, a na sudu je rekao da je znao kako je brana u to vrijeme bila ugrožena zato što je 17 mjeseci bila u rukama 9. korpusa JNA umjesto HEP-a. S obzirom da je u srpnju 1992. na branu stigao UN, točnije bataljun iz Kenije, pokušavao im je skrenuti pozornost da će u slučaju miniranja brane biti ugroženo više od 100 tisuća stanovnika okolnih gradova i mjesta nizvodno od Cetine. Hrvatska je vojska tada znala da je brana minirana jer je o tome javno govorio Ratko Mladić koji je još rekao da je on vojnik i da će je dići u zrak što je i napravljeno 28. siječnja 1992. godine u 10.50 sati, prisjetio se svjedok.
"Brana je u miniranju u potpunosti uništena, ali nije srušena. Nekoliko dana nakon miniranja vodili smo bitku da spasimo što se spasiti da. Iskoristili smo na tisuće kubika materijala da izgradimo nasip i tako spriječimo katastrofu. Spasio nas je i UN-ov časnik Mark Nicholas Gray koji je samoinicijativno otvorio sigurnosni ispust brane te time omogućio da većina prekomjerno akumulirane vodene mase oteče pomoćnim ispustom što je rezultiralo snižavanjem razine vode u jezeru za četiri metra, a radi se o količini vode koja bi uzrokovala potpuno uništenje brane da se nalazila u jezeru za vrijeme detoniranja eksploziva", kazao je Bandalo.
Odgovarajući na pitanja tužiteljstva i obrane dodao je da je nekoliko dana prije miniranja Peruče kenijski bataljun otišao s brane, da je brana minirana najjednostavnijom tehnikom uništavanja, da je sreća što je tijekom miniranja jezero imalo niži vodostaj jer bi inače bilo većih posljedica te da je jedina osoba s kojom je pregovarao bio oficir za vezu Slavko Bužvić.
Đukića optužnica tereti da je kao zapovjednik 221. motorizirane brigade 9. kninskog korpusa nakon naredbe zapovjednika korpusa i Srpske vojske krajine generala Ratka Mladića i Mile Novakovića zajedno s majorom Milanom Koricom, zapovjednikom pogranične milicije SAO Krajine izdao zapovijed o rušenju brane sa 30 tona eksploziva. Eksplozija je prouzročila direktnu štetu od 90 milijuna kuna, a na sanaciju je potrošeno dodatnih deset milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Na optuženičkoj klupi u Splitu našao se sam jer je Mladić u Haagu, Korica je nedostupan, a Novaković je preminuo prošle godine.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.