Zdravko Komšić izrazio je nezadovoljstvo postavljanjem biste poginulom Jean Michelu Nicollieru. Predsjednik vukovarskog ogranka Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora sljedećeg je mišljenja:

“Uz dužno poštovanje za žrtvu JEAN MICHEL NICOLLIERA, ne mogu da ostanem ravnodušan odnosom (zaboravom) prema ostalim žrtvama Vukovara 1991. Razgovarao sam sa mnogo prijatelja i suboraca i svi se uglavnom slažu da je to ishitrena odluka, te bih pitao inicijatore najnovijeg postavljanja biste na mostu (predsjednika GV Igora Gavrića, gradonačelnika Penavu i njegove savjetnike), da li su svjesni da veličanjem jednog čovjeka, ma tko on bio i kako se zvao, omalovažavaju ostale žrtve?”

Ovo je dio Komšićevog posta u čijem nastavku nabraja neke od poginulih vukovarskih legendi po čijim bi se imenima, tvrdi, u nedostatku mostova, trebale nazvati barem ulice. Naravno da bi i s tim bi se zasigurno složila većina. Međutim… Tko su prijatelji i suborci Zdravka Komšića koji smatraju da bista i most poginulog francuskog heroja mogli obezvrijediti ostale žrtve?

Gospodine Komšiću, evo objašnjenja…

Imenovanje mosta po Jean Michel Nicollieru nikako nije ishitreno. Na njega se čekalo godinama, zahtjev je na stolu bivšeg gradonačelnika Željka Sabe dugo skupljao prašinu, a Nicollierovi suborci iz HOS-a su strpljivo čekali. Što se biste tiče, da… Ona je došla iznenada, kako Komšić kaže “ishitreno”. Pa neka je. Jednako tako ishitreno i trenutno, bez zbrajanja i oduzimanja, jedan je francuski mladić ostavio udobnost europske metropole, došao u njemu posve nepoznatu i tada kaotičnu Hrvatsku i postao jedna od najljepših legendi Domovinskog rata. Istina, nije ubijen samo on… On čak nije niti jedini ubijeni strani dragovoljac. Ali, što je to tako naročito posebno u priči Francuza što je prepoznala cijela Hrvatska, ali ne i Zdravko Komšić?

Nicollierovi suborci u njemu nikad nisu vidjeli plaćenika. Jer on to nije niti bio. O tome je svjedočila i njegova majka koja kaže kako je još u Francuskoj gledajući stravične ratne snimke njen sin odmah odabrao stranu. Baš kao i mi koji danas gledamo snimke iz Nepala ili ratne strahote izraelsko – palestinskog rata i pobijene djece. Suosjećamo i tužni smo, ali ipak samo okrenemo program ili potpuno ugasimo televizor. Jean Michel Nicolier nije okrenuo program. Nije ni ugasio televizor. Na karti je potražio Hrvatsku, a onda i Vukovar čije su ga snimke zgrozile. Francuski mladić bez ikakvog ratnog iskustva i znanja, ostavio je svoju domovinu, prekrižio izlaske s djevojkama, potisnuo želju da radi u vrtiću s djecom i došao braniti tuđu domovinu. Našu. U njemu je proradilo ono što je u ratu prava rijetkost. Proradio je čovjek koji je sa torbom osvanuo u Hrvatskoj i kojeg su svi koji su ga upoznali zavoljeli, bez obzira na jezičnu barijeru. Stoga, Komšiću, u Nicollieru je već u samom početku prepoznat čovjek, a naknadno, pokazat će se, i heroj bez premca.

U čemu je veličina herojstva Jean Michel Nicolliera i što je to što ga izdvaja od drugih? Osim što uopće nije morao doći, Nicollier je mogao svakog trenutka odustati. Mogao je odustati i na sam dan svoje pogibije, o tome svjedoče francuski novinari. Ipak, nije. Jean Michel ostao je uz svoje prijatelje, braću i suborce mada je znao da će umrijeti. Iako su pojedinci mišljenja kako je Jean u bolnici bio miran jer je vjerovao u poštivanja Ženevske konvencije kojom bi ranjeni bili razmijenjeni, kristalno je jasno kako je znao da će umrijeti. Jeziva snimka francuske televizije koja pokazuje trenutak ulaska četnika u bolnicu zorno pokazuje razmijenjene poglede Jeana i srpskih paravojnika. U očima Jeana nije bilo ni straha, ni panike… Bilo je samo pomirljivosti sa činjenicom da neće preživjeti. A mogao je… Na neki način, Jean je umro i prije Ovčare.

Mladi je Francuz, dakle, imao izbor. Odabrao je umrijeti, a po kazivanju svjedoka, ubijen je na posebno mučan način jer je kao strani državljanin četnicima bio poslastica. Jeanova posljednja ljubav nije bila neka lijepa Parižanka, već Hrvatska u koju se zaljubio na prvi pogled. Zna to i njegova majka koja je Hrvatsku, njegovu posljednju ljubav, prihvatila kao svoju i u kojoj danas živi. Jedno je sasvim sigurno, ne bi bila sretna da netko kaže kako je bista njenog sina u Vukovaru “ishitrena” odluka. Tijelo poginulog Francuza do danas nije pronađeno. Možda nikada niti neće. Zato trebamo most, trebamo bistu. Jer kada jednog dana Jeanovih suboraca više ne bude, on bi mogao postati neznani junak. A to je nedopustivo, jer je riječ o Francuzu koji je došao i mnogima pokazao kako se bude Hrvat. Zato se toplo nadam da ćemo se u skoroj budućnosti moći prošetati i Trgom Jeana Michela Nicolliera. I zato, gospodine Komšiću, recite da niste mislili ozbiljno kada ste kazali kako Nicollierova bista omalovažava vukovarske žrtve.