Jedan od najpoznatijih hrvatskih političara Vladimir Šeks počeo je na zalasku svoje dugogodišnje političke karijere objavljivati knjige, u kojima nam želi dokazati i prikazati događaje, prije svega iz suvremene hrvatske povijesti, ali kako ih je on vidio i doživio. Većina onih najvažnijih koje „Sova“, kako ga često i od milja zovu, prikazuje i s kojima se obračunava, više mu na žalost ne mogu ni odgovoriti. Neki su umrli, neki su stari, neki su bolesni. Tako među ostalim Šeks kaže da je i vrijeme za njegovo pomirenje sa svima te da se već pomirio sa svojim nekada ljutim političkim rivalima: Sanaderom, Bebićem, Glavašom, Hebrangom…, s kojima je godinama bio na „pas mater“. Sada mu je iznimna želja da to isto učini sa Manolićem i Mesićem. Međutim, može se on pomiriti sa svima, ali nikada se neće s većim dijelom hrvatskih branitelja, koje je svojedobno uvrijedio rekavši da general bojnika i Junaka hrvatskog Domovinskoga rata Ante Gotovinu treba – „identificirati, locirati, uhititi i transferirati“! Badava on priča priče kako to nisu njegove riječi, da je samo prenio sadržaj sjednice Vijeća nacionalne sigurnosti s početka 2005., na kojoj su dvojica predsjednika, Ivo Sanader i Stipe Mesić, zapečatila sudbinu najpoznatijeg hrvatskog generala. Na toj sjednici, Šeks kaže da (kao predsjednik Hrvatskog sabora!) nije uopće sudjelovao u raspravi (glumio je fikusa?), da je to djelo uz ova dva „pomozbog“ junaka svih drugih koji su tada sudjelovali u donošenju ove odluke. To su, prema Šeksu, bili: ministar unutarnjih poslova, pokojni Marijan Mlinarić, ministar obrane Berislav Rončević, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Josip Lucić. Osim njih, za uhićenje Gotovine na toj su sjednici bili i nazočni članovi Vijeća: Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost, preminuli, Imra Agotić, ravnatelj Vojno-sigurnosne agencije, također pokojni Gordan Čačić, ravnatelj Obavještajne agencije Veseljko Grubišić, ravnatelj protuobavještajne agencije Tomislav Karamarko, ravnatelj policije Ivica Franić, predstojnik Ureda predsjednika RH Davor Božinović, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Vladislav Pivčević. Ako Šeks, kako tvrdi, nije tada sudjelovao u progonu Gotovine, tko je baš njega kao tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora (sic!) mogao „natjerati“ da on na televiziji, u središnjoj informativnoj emisiji, „s ponosom“ izgovori ove sablasne riječi, od kojih se mnogima još i danas „ledi krv u žilama“, odnosno koje su postale sinonim hrvatske političke prevrtljivosti? Kad je zbog toga bio napadan sa svih strana, pravdao se da on tako ne misli, već da je to izgovorio kao „glasnogovornik!?“ Nitko ga naravno nije mogao natjerati na nešto takvoga, ali to je bilo vrijeme kad su se i na progonu hrvatskih junaka, a osobito Ante Gotovine zarađivale ne male političke i ine privilegije i štošta drugo. Stoga, kako god okrenuli, ta će rečenica „identificirati, locirati, uhititi i transferirati“ pratiti „Sovu“ do kraja života, ali i na onome svijetu! Može mu se sve oprostiti, ali to ne i ne! Kad već govorimo o danima progona čuvenog i legendarnog generala, dobro se prisjetiti i jednog komentara Slavena Letice u kojem se među ostalim navodi i anketa: tko bi, a tko ne izdao (prijavio) Gotovinu da ga sretne? Od anketiranih tada bi ga odmah prijavili: Đurđa Adlešić, Ingrid Antičević-Marinović, Željka Antunović, Radimir Čačić, Damir Kajin, Šime Lučin, Zlatko Kramarić, Mate Granić, Tonči Majić, Joško Morić, Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Jozo Radoš, Sanja Sarnavka i Danijela Trbojević. Svi oni, pa i Šeks, danas bi rekli: što ćete, takvo je bilo vrijeme! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)