SRAMOTA: HRVATSKI PISAC JURKAS: Glogoški je sjedokosi deform u kolicima

screenshot/Facebook
Dvostruka hrvatska mjerila Kako li je samo čudno to tolerantno hrvatsko društvu, s dvostrukim kriterijima. Jer kada bi kojim slučajem hrvatski branitelj ili netko sličan iznio ovakve mrzilačke stavove o nekoj pojavi u društvu tada bi se jamačno na noge digle razne institucije, udruge i kulturne zadruge plaćene našim novcem, na račun kojih bi neupućenom puku uz asistenciju dušebrižnih medija držali predavanje i okrugle stolove o govoru mržnje, širenju netrepeljivosti i sličnim frazama kojima nas časte za naše pare. S druge strane, svjedočili smo u više navrata obračunima s pojedincima koji su u demokratskoj, europskoj i pravnoj nam Hrvatskoj zbog statusa na fejsu zatvarani po ludnicama, zatvorima i ostalim represivnim institucijama, koje se sve je jasnije obračunavaju s onima koji ne idu niz dlaku vladajućima. I stavovima zbog kojih se ovih dana hrvatska policija izazivajući međunarodni skandal spustila na hrvatske ratne invalide pred vratima crkve. Frljići, klasići i ini Jurkas i njemu slične pojave znane kao frljići, klasići i ini prozivajući hrvatske branitelje koje uz to nazivaju pogrdnim imenima, zapravo najbolje govore sami o sebi. Jer dok su kroz hrvatsku prošlost ponositi hrvatski pisci stvarali i pisali umjetnost, kreirajući veliku povijest hrvatskog naroda oni su ti koji svoje neuspjehe i nerad prikrivaju uvredama, prikazujući da urbano i kul zapravo znači malograđanštinu iznad koje se nije teško uzdići. Onaj tko se iznad naroda uzdiže zapravo pokazuje tko je mali. Jer car koji se skinuo gol, i dalje je bio carom, a Isus kojega su izviždali postade Bogom. Veličina čovjeka, veličina umjetnika jest hodati s narodom, uz narod i za narod bez obzira jer time pokazuje koliko vrijedi. Govoreći na ovaj način o hrvatskim braniteljima, bez obzira na to podržavali njihove prosvjede ili ne, Jurkas i njemu slični zaboravljaju ili ih naprosto nije briga da govore o ljudima koji su hodali uz narod, i za svoj narod. Za svoju domovinu Hrvatsku, za koju su polagali živote na oltar domovine dok su ovi sjedili u toplim sobama. I to nije nešto što im treba zamjeriti jer svatko bira svoj put, ali tko smo onda mi da sudimo. Ne bi li u demokratskoj državi u kojoj žive ovi s ovakvim mrzilačkim stavovima, svatko trebao imati pravo na svoju bitku. Bitku koju će voditi onako kako znade i umije. Zašto se bilo koga od nas treba ticati braniteljska bitka i borba za njihova prava? Nisu li oni svojim životom i zalaganjem zaslužili pravo na prosvjed i iznošenje svojih stavova, kao što to uostalom i ovaj svestrani umjetnik čini. Jurkas i pojave poput njega dio su one skupine koja Hrvatsku čini se nikada nije željela. U ovoj priči doduše i nije pretjerano važno tko je što stvarao. Zagovaranje rušenja, dozivanje bombi, a potom i ogorčenost zbog nekog navodnog rata na Trgu svetoga Marka naprosto ne ide u istu rečenicu. Mržnja, kada je praćena tolerancijom i kada je izgovarana od stranke takvih jedinki, u Hrvatskoj očigledno pronalazi nišu. Teško naš svestrani pisac može shvatiti Đurinu muku, teško može shvatiti patnje hrvatskih majki, silovanih žena i onih koji na vukovarskim ulicama sreću krvnike pred kojima su u logorima klečali. Teško može spoznati kakvim životom žive hrvatski branitelji. A kada ne razumiješ nečiju patnju i bol, kada ne razumiješ obespravljenost, tada se u to ne bi trebao niti petljati.











