U međunarodnim odnosima pokrenute su tektonske promjene. Najprije je izlazak Velike Britanije iz EU doveo u pitanje nastavak procesa t. zv. europskih integracija, što je uglavnom značilo brisanje identiteta većine europskih naroda, a na njihovo mjesto nametanje neprepoznatljivoga europskoga naddržavnog identiteta, kojim su, kao i područjem europskoga kontinenta trebali upravljati Berlin i Pariz. Rusko-tursko partnerstvo trenutno je sukladno i na balkanskom području pa bi eventualno komešanje u BiH muslimansku politiku usmjerilo na otimanje hrvatskih prostora kako bi što funkcionalnije zaokružili svoj teritorij, omogućili mu izlazak na Jadransko more, a Hrvate, kao što su to učinili tijekom rata na području srednje Bosne, protjerali s osvojenoga područja U međunarodnim odnosima pokrenute su tektonske promjene. Najprije je izlazak Velike Britanije iz EU doveo u pitanje nastavak procesa t. zv. europskih integracija, što je uglavnom značilo brisanje identiteta većine europskih naroda, a na njihovo mjesto nametanje neprepoznatljivoga europskoga naddržavnog identiteta, kojim su, kao i područjem europskoga kontinenta trebali upravljati Berlin i Pariz. Američki izbori su samo pojačali europsko rastrojavanje. Nemoć pak EU da riješi bilo kakav politički spor omogućila je Putinu da preko svojih slavenskih i pravoslavnih enklava na Balkanu potpali novi fitilj, kako bi zajedno s Erdoganovom Turskom u novom pozicioniranju držao Europu na ciljniku. Razjarivanju te vatre potpomaže masovno naoružavanje Srbije, u kojem su, osim Rusije i Bjelorusije,  na svoj način sudjelovale i glavne zemlje EU, poput Njemačke i Francuske. Višekratne rusko-srpske vojne vježbe neposredno uz granicu s Hrvatskom s jasno izrečenim prijetnjama generala Vladimira Šamonova kako im danas, za razliku od 1944., ne će trebati mjesec dana, nego tek 24 sata da probiju Srijemsku frontu, nisu, osim u Washingtonu, razumjeli na Zapadu. Jednako tako je prošlo i nedavno uvježbavanje napadaja vlakom na kosovsku državu, što je u europskim prijestolnicama protumačeno samo kao dio tradicionalnoga srpskog folklora. Pokušaj pak izvedbe državnoga udara u Crnoj Gori, kako bi se, umjesto prozapadne vlade, na vlast u Podgorici dovela proruska skupina sklona velikosrpskoj politici, također je, osim u Washingtonu, prošao gotovo nezapažen. Nijekanje državnopravnoga statusa Makedonije što ga povremeno u svojim vanjksopolitičkim nastupima elaborira srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić uglavnom se relativizira u europskim prijestolnicama. Europska je politika nemušto reagirala i na nedavno uvježbavanje izdvajanja Republike Srpske iz sastava BiH, a tome se, uz samo uobičajenu retoričku buku, nisu previše protivili ni Erdoganovi bošnjačko-muslimanski podanici, kojima bi, uz Srbe, zapravo najbolje i odgovarala međusobna podjela Bosne i Hercegovine. U pozadini svih navedenih političkih provokacija Beograda stoji ruska balkanska strategija, koja se nakon vojnih uspjeha na Bliskom istoku, gdje su objektivno odnijeli pobjedu nad Zapadom, sad vojničkim putem i potiskivanjem SAD-a žele potvrditi i na Balkanu, kojim bi u ime Moskve upravljala ponovno oživljena Velika Srbija. Nasuprot tako agresivnoj Srbiji, uz to što se i sama nalazi na udaru velikosrpske politike, stoji Hrvatska, koju bez dovoljno vojne opreme, uvježbane vojske, a poglavito potrebitih zračnih snaga teško može obraniti samo članstvo u EU i NATO savezu. Na unutarpolitičkom području poseban problem Hrvatskoj čini i nesrazmjerno velik udio predstavnika militantne srpske manjine u državnom aparatu, a preko kojih Moskva i Srpska pravoslavna crkva vode svojevrstan hibridni rat protiv Zapada. No ne i samo hibridni! Osim učinkovitijega državnog aparata, hrvatska politika, ako u svojim okvirima želi biti važan međunarodni čimbenik treba doista stvoriti što pogodnije uvjete za brzu izgradnju ključnih infrastrukturnih projekata - ponajprije izgradnju LNG terminala za ukapljeni plin, izgradnju proširene kontejnerske luke u Rijeci po međunarodnim normama te izgradnju nizinske pruge Rijeka - Karlovac, a na jugu države napokon povezati svoje kopno Pelješkim mostom, kojeg onda autocestom treba spojiti s na granicu s Crnom Gorom. Tek tako opremljena Hrvatska mogla bi biti važan sigurnosni jamac unutar NATO saveza i EU glede budućih strateških prestrojavanja na balkanskim područjima. Ta balkanska prestrojavanja mogla bi najsnažnije pogoditi hrvatski narod u BiH, kojeg od nestanka s povijesne pozornice spašava tek prijedlog Europskoga parlamenta o federalizaciji BiH, u kojoj bi i katolički Hrvati, uz muslimanske Bošnjake i pravoslavne Srbe, napokon dobili svoju teritorijalnu i upravnu jedinicu, a zapadni saveznici, ponajprije SAD, stabilnu prostornu cjelinu svoga utjecaja nasuprot proruskoj Republci Srpskoj i neoosmanskom balkanskom "Turkistanu". Naime, sadašnje rusko-tursko partnerstvo, osim nijansi, trenutno je sukladno i na balkanskom području pa bi eventualno komešanje u BiH muslimansku politiku ponajprije usmjerilo na otimanje hrvatskih prostora kako bi što funkcionalnije zaokružili svoj teritorij, omogućili mu izlazak na Jadransko more, a Hrvate kao što su to učinili i tijekom rata 90-ih godina na području srednje Bosne protjerali s toga područja. Naime, Republika Srpska je zasebna političko-teritorijalna cjelina, što racionalni muslimanski političari ionako znaju pa su se poput Denisa Zvizdića već sad usredotočili na borbu protiv hrvatske jednakopravnosti i europskoga modela državne federacije, što je samo pokazatelj sve otvorenijih islamističkih namjera da na kraju sa Srbima podijele ono što im nije uspjelo tijekom ratova devedesetih godina. Tek snažna i stabilna Hrvatska unutar NATO-a mogla bi biti jamac svoje cjelovitosti, ali i opstojnosti hrvatskoga naroda u BiH.