Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), prvi je i jedini podijelio detalje sa sprovoda nesretnog hrvatskog branitelja koji je na užasan način život okončao na Trgu sv. Marka.

Pavković je ljut i kaže “svi znaju za Jana Palacha (11.8. 1948.-Prag, 19.1. 1969.), a nitko za Darka Štimca (57), koji se 11. lipnja ove godine zapalio na zagrebačkom Markovu trgu.”

Jan Palach se, podsjeća, zapalio pred Nacionalnim muzejom u Pragu, od posljedica čega je umro: “A umro je i Darko Štimac, koji nije bio ‘kockar’ ni ‘probisvjet’, kako je o njemu u vrijeme dok je još umirao novinarima govorila saborska liječnica dr. Gordana Štajminger, koja poslije ovog sramnog čina više nema što tražiti u medicini.”

Svi žele znati kako se pokojni branitelj zvao

Pavković kaže da, nakon što je objavio da je Štimac uz najviše vojne počasti pokopan na đurđevačkom groblju, nema dana a da ga netko ne zove sa pitanjem, zašto se ne smije znati ime pokojnog hrvatskog branitelja?  “Možda nije vrijeme za šalu, ali pada mi na pamet da je to zato jer je saborska liječnica, puna sebe, odmah nakon ovog strašnog i stravičnog čina izjavila da je bio ‘kockar’ i o njemu otkrila niz drugih negativnih stvari, kao da je zaposlena u MUP-u, a ne u zdravstvu. Po njezinom sramnom i bešćutnom iskazu, da je Darko ostao živ, vjerojatno bi i krivično ili prekršajno odgovarao, jer, kako je rekla, ‘samo takvi to rade'”.

S druge strane, kaže, Jan Palach, koji nema baš nikakve veze s Hrvatskom i Hrvatima, još i danas diljem Lijepe naše ima svoje ulice i trgove, a po njemu se nazivaju i neke kulturne ustanove, recimo u Rijeci: “Ime i životopis Jana Palacha možete naći i u Hrvatskoj enciklopediji  a o više od tri tisuće hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid nakon
Domovinskog rata nigdje ni retka.”

“Pobrinuli su se da se o ovome ne govori”

Pavković je 2012. godine objavio knjigu “Svakim nas je danom sve manje” gdje je opisao na koje se strašne načine dosad ubilo oko stotinjak hrvatskih branitelja: “Čak ni živi hrvatski branitelji uopće nisu bili zainteresirani za jedno ovakvo štivo, već su mnogi govorili da im je ‘tema previše crna'”.

On smatra da se ovaj slučaj marginalizira, te da su se ljudi poput saborske liječnice pobrinuli da se o tome više ne govori: “O Janu Palachu i sličnima održavaju se okrugli stolovi i nose se majice s njegovim likom, a o više od tri tisuće hrvatskih branitelja moramo šutjeti i praviti se da se to nije dogodilo. Sramotno je i jadno da je osmrtnica ovom hrvatskom branitelju bila napisana rukom, da je uz Ministarstvo branitelja samo obitelj donijela vijenac i da su hrvatski branitelji, pa i njegove kolege s posla (radio je na željeznici, bio je umirovljeni strojovođa) prešli preko toga
kao spužvom preko ploče, zaboravljajući da ako išta na ovom svijetu vrijedi, onda je to život.”