BILO JE TO 90-IH

Prokleti kapitalizam, uništio je jedinu preostalu tvornicu u vlasništvu radnika u Hrvatskoj, jedinu u kojoj je i dalje vladalo radničko samoupravljanje. Bar tako glase komentari. Evo nekih: “Očito se nekome silno žuri preuzeti tvrtku. Očito je i da taj netko ima debele veze u vlasti, jer HEP inače ne bi bio isključio struju.” “Zatući posljednje ostatke nekad protuteze kapitalizmu. JVMuP.”

AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno/Dnevno.hr

“Prijatelji RADNICI, ne dajte se!!!!!!! Vjerujte u sebe, svoje znanje i sposobnosti, čuvajte zdravlje!!!!! Tisuće nas je upropastla ZNA SE čija privatizacija, ali preživjeli smo! Nisu nas pokorili ni turci, ni ugari, ni muslimani, ni srbi, ni nacisti nego domaći političari homoseksualci. PRODALI SU NAŠE SNOVE SVATKO ZNA NEKA ZNA, IZDAJICE, NIJEDNA MAJKA NEĆE IM OPROSTITI! Održat će nas slavenski inat i hrvatska sloga!!”

Govorimo o Prvomajskoj u Ivancu. Kad pogledate komentare, vidjet ćete koliko je onih koji i dalje smatraju da je ideja socijalizma bila super, a za to što je tvornica propala nisu krivi milijunski dugovi i gubici, nego kapitalizam, što god to bilo. A takvih “tvornica”, inače, ima u svakom selu u zagrebačkoj županiji, od onih koje sastavljaju računala do onih koje proizvode limove za krovove. I, iskreno govoreći, većina njih nije od velike ekonomske važnosti ni za selo u kojem se nalaze. Bolji OPG obično ih šiša po zaradi. Ali jedna je stvar ipak točna: vlasnički model, toliko hvaljen od komunista, ovdje nije pravi problem. Gledajte, svaki obrtnik ujedno je i radnik u svojoj firmi. Iako, u jugoslavenskom “samoupravnom” socijalizmu radnici NISU bili vlasnici “sredstava za proizvodnju”. Apologeti samoupravljanja reći će vam: “Radnici su odlučivali.” Odlučivali o čemu? O svojoj plaći? Malo morgen.

Tvornica u Ivancu propala je zato što mjesecima nije isplaćivala plaće radnicima, a dužna je i više od milijun eura za struju! A u stečaj je tvrtku odveo – radnik / susvlasnik / samoupravljač: Branko Kišiček navodi da mu Itas Prvomajska nije isplatila neto plaće i naknade za prosinac 2025., te za siječanj i veljaču ove godine, što je i osnova njegove tražbine i stečajni razlog jer je time, kako se navodi, nastupila nesposobnost za plaćanje poslodavca. Riječ je o 3500 eura duga koje je Trgovački sud u Varaždinu prihvatio kao razlog za otvaranje stečaja Itas Prvomajske u Ivancu, tvornice alatnih strojeva koja je radila po modelu radničkog samoupravljanja.

No, da, ako je tvornica u vlasništvu radnika, a radnici nisu dobivali plaću mjesecima, tu nešto ne štima, ne? Što, radnici sami sebi mjesecima nisu isplaćivali plaću, niti su godinama plaćali struju, jer nisu imali od čega? Prokleti HDZ i prokleti kapitalizam! On je kriv što radnici nemaju sebi od čega isplatiti plaću! Kapitalizam je kriv i što je industrijsko dvorište i proizvodnu halu na javnoj dražbi za 1,4 milijuna eura preuzela agencija za naplatu potraživanja, dakle kamatari, samo zato što nisu godinama plaćali struju i režije. Vidite, da je socijalizam, svi bismo solidarno platili tu struju da tvornica može nastaviti poslovati s gubicima. Ali, prokleti kapitalizam! Nemaš novca, ne zarađuješ, propadneš! Gdje je tu pravica?!

Ne treba plakati

Ovdje nije zgorega objasniti neke mitove o radničkom samoupravljanju. Vidite, kako rekoh, tvornica u Ivancu nije propala zbog “samoupravljanja” jer ga ondje – nije bilo. Iako, samoupravljanje i inače funkcionira samo dok ne dođe prvi račun za struju.

Propala je zato što je direktor Varga jedini koji je tvrtkom “samoupravljao”, dakle sam upravljao, i to krajnje neodgovorno i bezobzirno, a to što su radnici “dioničari” samo je prevara tih istih radnika koji su, kao u socijalizmu, de facto plaćeni proizvodima svoje tvrtke (ovdje bezvrijednim dionicama) umjesto pravim novcem. U trenutku gašenja ostalo je samo oko pola radnika od nekadašnjih 116, ostali “samoupravljači” pobjegli su glavom bez obzira. Uzimati poslove po svaku cijenu, uz gubitak na svakom poslu, i očekivati da će netko – država, “društvo”, porezni obveznici – to pokrivati jer “trebamo proizvodnju” jednostavno ne ide. Dodajte tome desetljeća nikakvih ili vrlo malih ulaganja u moderne tehnologije i nova znanja, te stalno pozivanje na staru slavu, i imate popločan put u propast. Ali onima koji su još mentalno u socijalizmu opet su neki drugi krivi. Da, prokleti kapitalizam, nitko vam ne pokriva gubitak!!! Gamad, smeće! A zašto biste išta radili ako to ne donosi dobit, eeee, pa rad je smisao života, ne, a profit je zlo! Ako u to vjerujete, onda je vrijeme da posjetite psihijatra.

No ovdje smo bar imali radničko dioničarstvo. Radnici su, u teoriji, mogli prodati svoj udio. U teoriji. U praksi, ako dionice nisu izlistane na burzi, vlasnici ste jednog velikog ničega. Ali to je još dobro u odnosu na socijalizam. U njemu ste navodno bili “samoupravljači”, vlasnici. Naglasak je na “navodno”. Što znači biti vlasnik? Što je definicija vlasništva? Po zakonu, da biste bili vlasnik nečega, morate to moći otuđiti. Prodati, pokloniti, odreći se, zapaliti. Tu dolazimo do mita da su radnici u socijalizmu bili vlasnici tvornica i firmi u kojima su radili, vlasnici “sredstava za proizvodnju”. Nisu. Ni u snu. Ni u ludilu. Nisu imali veze s vlasništvom. Vidite, fanovi Juge i socijalizma reći će vam da su postojali radnički savjeti, radnici su sudjelovali u odlučivanju. Nisu, naravno, odlučivala je partija, no za ovu raspravu uzmimo zdravo za gotovo da – jesu.

Je li ih to činilo vlasnicima nečega, bilo čega? Ne, ako nisu mogli prodati svoj udio u firmi, onda nisu bili vlasnici. Sudjelovati u odlučivanju i biti vlasnik nije isto, nije ni slično. Odlučivati može bilo koji zaposlenik kojem je to povjereno, ili svi kolektivno (iako to nije pametna ideja: demokracija je dobra u politici, ali nije dobra u vojsci i biznisu!). Uglavnom, slušat ćemo idućih dana puno plakanja za zadnjom tvornicom u vlasništvu radnika, zadnjim “samoupravljačima”. Ali za njom ne treba plakati. Ako hoćete biti samoupravljač, registrirajte firmu i budite sami sebi šef. Nije bitno u čijem je vlasništvu tvornica, tvrtka, bilo što. Nije bitno je li vlasnik domaći, stranac, tajkun, radnik koji je ujedno i vlasnik. Bitno je da firma nosi dobit. Profit. Da posluje pozitivno. Da stvara novac, a ne da ga gubi. Sve drugo, iz perspektive ekonomije, nije važno. Ako uložite svoj novac u nešto, ne tiče vas se proizvode li oni nešto ili samo preprodaju, ne tiče vas se prodaju li maglu, sok od naranče, rajčice, računala, automobile, vjerske priručnike, ideje. Zanima vas hoćete li dobiti natrag svoj uloženi novac, plus interes, i to je sve. Model vlasništva? Koga briga? Vidite, svatko je kapitalist kad ulaže svoj novac, i svatko je socijalist kad je riječ o trošenju tuđeg novca. Nije to ništa loše, samo treba razumjeti da tuđi novac ne traje vječno.

I nakon Orbana imamo Orbana?

Za jedne tiranin i ruska pudlica, za druge spasitelj Mađarske od Sorosevih globohomo hordi. Hrvatska je većinom ipak pozdravila pad Viktora Orbana i pobjedu Petera Magyara na izborima u Mađarskoj, ponajviše zato što su odnosi s Mađarskom na vrlo niskoj točki. Jedino je na Pantovčaku muk, Milanović je sve usamljeniji. Druži se samo s tih nekoliko preostalih Putinovih saveznika, a sad mu je otišao najbliži i najdraži. Na kraju je ipak morao izdati priopćenje, koje odiše razočaranjem. Da, Putin i Vučić izgubili su važnog saveznika, ali izgubio ga je i – Zoran Milanović. Što, naravno, puno govori o Milanoviću i njegovoj vanjskoj politici.

Ljevica pak slavi pobjedu Magyarove Tisze koja stoji na istim ideološkim postavkama kao i Orbanov Fidesz, u čemu ima dosta ironije: obje su desno populističke stranke zasnovane uglavnom na kultu ličnosti vođe. Obje su antikomunističke i protive se masovnoj imigraciji, Tisza čak i više nego Fidesz. Tisza isto tako odbija obvezne kvote imigranata koje nameće EU, strogu kontrolu granica, ali i strože ograničavanje ulaska stranih radnika. Zašto su onda Mađari uopće mijenjali Orbana, a desetljećima je glatko dobivao izbore? Zato što su se uželjeli više demokracije? Ne. Riječ je o ekonomiji: dok je Mađarska bila postkomunistički rekorder u privlačenju investicija, a standard brzo i stabilno rastao, nitko se nije sekirao zbog toga koliko je Orban demokratičan. Ali zadnjih godina, zbog sukoba s Bruxellesom oko Rusije i koječega, milijarde eura iz fondova EU-a bile su zamrznute. To je dovelo do toga da se država borila s visokom inflacijom (a nemaju euro!), nagomilanim dugovima i neuspjehom velikih industrijskih projekata.

Jesmo li, dakle, dobili mađarskog Plenkovića ili Orbana umjesto Orbana, samo ovaj put bez Rusije iza leđa? Po prvim potezima i postavljanju svojih ljudi umjesto Orbanovih, ali bez naznake mijenjanja zakona koji omogućuju dvotrećinsku parlamentarnu većinu čak i relativnom izbornom pbjedniku, reklo bi se da treba biti oprezan s optimizmom. Promjena u Mađarskoj nije promjena ideološkog smjera države, nego pretpostavljena promjena strane u sukobu, i to je razlog što svi slave pad Orbana. Nekad izrazito nacionalistički i suverenistički Orbanov Fidesz s vremenom je, ne želeći postati marioneta Ursule i Bruxellesa, postao marioneta Vladimira Putina i Rusije, što je mnogo gore. Orban je, naravno, imao dobar razlog za svoje proruske politike – nije tu riječ o ljubavima i simpatijama, nego o jeftinim ruskim energentima, a vjerojatno i njegovim osobnim financijskim interesima. Od Magyara se očekuje da pristane na sankcije Rusiji i time deblokira milijarde novca uz EU-a za Mađarsku te da pusti EPPO i Lauru Kovesi u zemlju.

Izbori kod susjeda s kojima smo stoljećima dijelili zajedničku državu i s kojima imamo itekako isprepletene interese, prije svega energetske i prometne, itekako su nešto što se nas u Hrvatskoj tiče. S jedne strane, tu je mađarski udio u vlasništvu INA-e, s druge je tu Mađarska vezanost na plin i naftu koje dobivaju preko Hrvatske – bila ona ruska ili zapadna. Magyar je najavio plan postupnog zaokreta od ruskog plina i nafte, što znači da će LNG terminal na Krku i Jadranski naftovod postati ključni opskrbni pravci srednje i istočne Europe, od Njemačke do Grčke, naftom i plinom. A tu je, naravno, i LNG. Orbanov poraz mogao bi osjetno poboljšati geopolitički položaj Hrvatske. 

Naš prijatelj Peter Magyar?

Mogao bi, ne znači da nužno hoće. I ne, ne treba sad pasti na jeftine sentimente i početi glorificirati Magyara kao nekog našeg velikog prijatelja, niti sad post festum sotonizirati Orbana. Između njih dvojice ima puno više sličnosti nego razlika, a što se demokracije i korupcije tiče, kad je netko neprekidno na vlasti 16 godina, takve stvari treba očekivati. Iako će dio promatrača, prije svega na ljevici, pozdraviti pad Viktora Orbana kao autokrata i diktatora, ne treba zaboraviti da on to nije bio kad je prvi put postao premijerom Mađarske, a to je bilo još davnih devedesetih, dok je Tuđman vladao Hrvatskom. I bio nam je strateški saveznik i prijatelj. No dinamika hrvatsko–mađarskih odnosa od neovisnosti do danas veoma je kompleksna – kao što je kroz cijelu povijest i bila.

Orban je tijekom svog prvog premijerskog mandata održavao vrlo bliske i prijateljske odnose s Tuđmanom. Mađarska je pod njegovim vodstvom bila jedan od najvažnijih zagovornika hrvatske neovisnosti i euroatlantskih integracija. Ona je, doduše, prije Orbanova mandata, odigrala ključnu ulogu u naoružavanju Hrvatske tijekom Domovinskog rata, no Orban je nastavio politiku podrške Hrvatskoj, smatrajući je prirodnim saveznikom na jugu. Usto, Orban je ostao zapamćen kao jedan od rijetkih koji su Tuđmanu došli na sprovod.

Orban i Tuđman dijelili su sličan suverenistički pristup politici, naglašavajući nacionalni identitet i otpor miješanju vanjskih sila, a naročito organizacija poput onih Sorosevih. Orban je često isticao Tuđmana kao lidera koji mu je jedan od uzora.

No kad je Milanović postao premijer, odnosi su zahladili. On je oštro kritizirao Orbana zbog podizanja žice na granici, nazivajući njegovu politiku autokratskom i nehumanom. Ne zaboravite, Milanović tada nije bio nikakav “suverenist”, naprotiv. Milanovićev “suverenizam” nije ni postojao dok Rusija nije ušla u otvoreni sukob sa Zapadom, a tada je postao “suverenist” – ali u odnosu na Zapad. Što govori za sebe. Kruna svega bila je Milanovićeva optužba na račun prethodnika na vlasti, Ive Sanadera, da je “za mito prodao upravljačka prava u INA-i Mađarima”, iako je upravo njegov ministar financija, Slavko Linić, napisao (za Račanove vlade) privatizacijski zakon po kojem se Hrvatska obvezuje prepustiti većinski paket Mađarima i iako “upravljačka prava” u pravilu pripadaju privatnom partneru kod javno-privatnog partnerstva, neovisno o broju dionica. 

Kladio se na krivoga konja

Milanovićeva je vlada 2014. godine pokrenula arbitražni postupak protiv MOL-a pred Komisijom UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi, tražeći poništenje ugovora iz 2009. zbog mita. Ta se stvar vuče desetljećima, opterećuje odnose, samo da bi Hrvatska izgubila sve postupke uz troškove od više stotina milijuna dolara, jer se ispostavilo da mi nismo ispoštovali ugovorne obveze, ne Mađari, i da nema nikakvih dokaza o Hernadyjevu mitu za Sanadera (međunarodni sudovi ne uzimaju ozbiljno svjedočenja poput Ježićeva). To ne znači da ničega nije bilo, samo da nije pametno pokretati optužbe koje su na vrlo klimavim nogama i za koje nema dokaza. I ne, snimka iz Marcelina nije dokaz baš ničega. Milanović je vješto iskoristio INA-u da proda priču biračima i riješi se HDZ-a, bar je tako misio.

No, u kopernikanskom obratu, kad je nekoliko godina poslije postao predsjednik, Orban mu više nije bio diktatorčić i neprijatelj demokracije. Ne samo da ga više nije napadao nego ga je i branio od kritika iz EU-a, protivio se sankcijama protiv Budimpešte, i branio pravo Mađarske na vlastiti put unutar EU-a i vlastitu vanjsku politiku koja s politikom EU-a nije usklađena. Više su se puta sastajali na neformalnim večerama, na otoku Braču i na Paklinskim otocima. Milanović je u Orbanu vidio saveznika u otporu centralizaciji moći u Bruxellesu, ali i saveznika koji je podržavao Moskvu. Počeo je tvrditi da EU “maltretira” Budimpeštu ideološkim zahtjevima.

Milanović je u studenome 2025. službeno boravio u Budimpešti, gdje su razgovarali više o Ukrajini nego o onom što je ključno za odnose dviju država, energetici. INA, po kojoj je Milanović godinama pilio i napravio ogromnu štetu koja se mjeri u stotinama milijuna, više nije bila tema. Kvaziljevičar i mađarski desničar postali su bliski toliko da je Milanović Orbanove provokacije s povijesnim kartama velike Mađarske koje su uključivale dijelove Hrvatske često relativizirao kako ne bi narušio odnose. Dijelili su slične stavove o ratu u Ukrajini, protiveći se slanju oružja, naročito slanju bilo kakve vojske, plašeći ljude vojnom moći Rusije i racionalizirajući agresiju, te su se protivili sankijama protiv Rusije. Lijepo je to kad se predsjednik bivše kompartije, koja je u međuvremenu postala “socijaldemokratska”, i zakleti antikomunist nađu na istoj, Putinovoj strani.

I sad se Milanović ponovno, za razliku od Plenkovića, kladio na krivog, ruskog konja. Plenković je pak pokazao bolji politički njuh, sastao se se Magyarom još u veljači na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, a sad je odmah uspio sazvati sastanak s novim liderom Mađarske. Naravno, ako očekuje da će mu Magyar izručiti Hernadyja, vara se, iako je potonji bio blizak Orbanu. Isto tako, vara se ako misli da će Mađari reći “evo, upravljajte vi, Hrvati, INA-om sami, bez nas, iako imamo više dionica od vas”, pogotovo kad se zna koliko je puta INA, i dok je bila državna i kasnije, bila opljačkana od Hrvata i dovedena na rub bankrota – počevši od Vanje Špiljka, Mike staroga sina, preko prodaje Bijelih noći za kikiriki koju je provela Vlada Ivice Račana, gubitka naftnih polja u Siriji zbog spornih političkih odluka do Škugorovih malverzacija koje su se mjerile u milijardama. Ali bi možda bilo dobro nastaviti suradnju na zdravijim osnovama, bez glupih priča “je, ja sam ti to prodao, ali zapravo vrijedi više pa daj još para” ili “prodao sam ti je, ali bih i dalje vodio firmu”. 

Dunja, Lovro i Thompson

Proslavljena operna pjevačica Dunja Vejzović odlučila je prošlog tjedna vratiti počasnu titulu građanina Grada Raba jer je ista takva titula dodijeljena i Marku Perkoviću Thompsonu.

Gospođa Vejzović ima puno pravo na to, to je posve njezina stvar, stvar njezina osjećaja časti i dostojanstva. Ona ne želi imati posla s ustašama koji u pjesmi imaju ZDS. No gdje je vremešnoj pjevačici bio osjećaj časti kad je u veljači ove godine, dakle posve nedavno, dobila nagradu “Lovro pl. Matačić”? Tu je nagradu Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika utemeljilo 1990. godine kao nagradu za životno djelo iznimno zaslužnim glazbenim umjetnicima na području klasične glazbe.

Vidite, Lovro von Matačić nije pjevao ustaške, ali jest bio ustaša. Odnosno, pukovnik u domobranima. Rat je proveo u Zagrebu, Beču, i Berlinu kao časnik. Kao pukovnik glazbene struke domobranstva, imenovan je 7. listopada 1942. glavnim ravnateljem simfonijskog orkestra Poglavnikova tjelesnog zdruga. Prvo je pitanje zašto Dunji smeta Thompsonov ZDS, pa ne želi s njim dijeliti naslov počasnog građanina Raba, ali joj ne smeta nagrada nazvana po nekom tko je bio ravnatelj simfonijskog orkestra Poglavnikova tjelesnog zdruga. Ne samo to, Lovro von bio je inspektor glazbenih ansambala vojske NDH te je u svojoj nadležnosti imao cijeli korpus vojne glazbe. Posljednji koncert prije uhićenja održao je dva tjedna prije kapitulacije Njemačke, 23. travnja 1945., s Orkestrom krugovalne postaje NDH. Nakon toga završio je na robiji kao narodni neprijatelj i dodijeljeno mu je vodstvo zatvorskog orkestra Stara Gradiška. Ne želim ovdje dublje ulaziti u lik i djelo Lovre pl. Matačića, on je svakako bio veličina. Thompson svakako nije ista liga, on nije klasični glazbenik.

Ali postavlja se pitanje zašto onda gospođa Vejzović nije vratila i nagradu “Lovro pl. Matačić”. Je li to zato što uz nju ide i novac, i to ne mali? Jer, lako je biti principijelan dok vas to ne košta ništa. Ali dajte, budite pricipijelni uz cijenu! E, tu već imamo problem! 

Daj pare, znam da imaš!

Sindikalne središnjice i Sindikat umirovljenika Hrvatske za 18. travnja najavili su prosvjed “Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine” na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Njihov je osnovni zahtjev da prosječna – pazite, ne minimalna nego prosječna! – plaća bude 2200 eura!

Zahtjev mora izazvati kolutanje očima: pa ne određuju se plaće dekretom, osim u socijalizmu gdje država uvijek može naštampati dinara koliko joj treba (s tim da ne vrijede ništa, naravno!).

I kako bi država uopće mogla propisati prosječnu plaću ili utjecati na nju? Može, eventualno, propisati minimalnu!

Naravo, ako se tako postave stvari, može se postaviti pitanje zašto 2200 eura. Zašto ne okruglo 3000? Ili pet, ili osam tisuća? Ili po želji?

“Tražili smo nešto veću prosječnu plaću nego što je sada, zato što je prosječna europska plaća 3150 eura bruto, a to je 2200 neto”, rekao je sindikalist Novosel. Možda bi netko sindikalistu Novoselu trebao objasniti da se plaće ne dijele prema potrebama i lijepim željama, nego da su vezane na produktivnost, razinu kapitalizacije, tehnološku razinu u kojoj mi, socijalizmu hvala, itekako zaostajemo, indeksu ljudskog razvoja, tj. stručnosti i obrazvanosti radnika, cijenama na domaćem tržištu i još stotinama drugih stvari?

Ali sindikalistima je oduvijek bilo teško objasniti da novac ne raste na stablima i da se ne dijeli, nego zarađuje. No mislim da čak i oni znaju da govore gluposti, ali ponekad je teško odoljeti publicitetu. Samo, kad bi svi u EU-u koji imaju plaće niže od prosjeka takve plaće digli na prosjek, onda bi i prosjek porastao, pa opet ne bi imali prosječnu plaću, nego nižu od prosjeka. Osim ako Nijemci i Irci ne bi pristali smanjiti plaće. Da, znam da je sindikalistima to teško objasniti, ali to nije zato što to nisu u stanju razumjeti, nego zato što ne žele. U svakom slučaju, javni je sektor u ovom trenutku i preplaćen u odnosu na privatni.