“Prije dvije godine su nam na Međunarodni dan sestrinstva 12. svibnja pljeskali, ove godine ne žele nam dati ni ovu mizeriju od povišice koju tražimo”, s tugom u glasu nam priča medicinska sestra koja nam je za potrebe ove priče odlučila ispričati kako izgleda njezin dan u bolnici i koje su poteškoće s kojima se svakodnevno nosi na radnom mjestu.

Ona je jedna od njih oko 40 tisuća koje žive i rade u Hrvatskoj. Bez njih bi bolnice prestale funkcionirati, one su 24 sata dnevno uz pacijente. Niti jedan zahvat, niti jedna pretraga se ne može obaviti bez njih. Rade poslove koje po ugovoru ne bi smjele, same se po noći brinu i za dvadesetak pacijenata i uglavnom se nikad ne žale.

Naša medicinska sestra, koja je za potrebe ove priče htjela ostati anonimna, desetljeća je provela na intenzivnoj i na JIL-u, a posljednjih nekoliko mjeseci radi kao glavna sestra.

‘Na pozive gubimo dragocjene sekunde’

“Ljudi misle kako je lako biti glavna sestra, ali nema ništa dalje od istine. Realnost je da moram biti dostupna 24 sata dnevno. Nema slobodnog dana ni godišnjeg, a da me netko ne zove.

Na odjelu nas je malo, pa 70 posto vremena radim poslove medicinske sestre, dajem terapiju, brinem se za pacijente, vodim ih na pretrage. U sobi imam ormar pun papira koji čekaju da ih riješim, ali vremena nikad nema”, kaže.

Noći u hrvatskim bolnicama su za brojne sestre koje se same nalaze na odjelu nalik pričama iz horor filmova.

“Liječnika također nema, po jedan je dežuran na dva-tri odjela, a ponekad vas sekunde dijele od života do smrti”, kaže.

Za razliku od liječnika, koji mogu imati prekovremene i kojima se svaki sat plaća, medicinske sestre nisu te sreće.

Nove generacije pametnije od starijih

Uz manjak osoblja, svaki dan na odjelu je utrka s vremenom.

“Da vam pošteno kažem ne sjećam se kada sam zadnji put doručkovala prije podne, a na WC idem samo kad je jako hitno”, smije se.

“Ja kada sam počela raditi, a jedva sam dobila posao, spustila sam glavu, šutjela i radila. Moje mišljenje je uvijek bilo ignorirano, bez obzira na to jesam li ili nisam bila u pravu. Danas kada nam dolaze učenice na praksu, sestrama mentorima uz ime i podatke o učenici napišu neka ih svojim ponašanjem i primjerom potiču na ostanak rada u zdravstvenim ustanovama”, govori i dodaje kako usprkos takvim nalozima, mlade sestre brzo odustaju od rada u bolnici.

“Ne žele raditi ovako težak i odgovoran posao za tako malo novaca. Nije rijetkost da odu konobariti gdje im je plaća veća, a odgovornost puno manja. Situacija je tako kritična da će se za svakoga tko dođe s ulice naći posao, toliko nam nedostaje osoblja”.

Nedostatak kadra otkriva se i na čestim izmjenama na odjelima, što predstavlja još jedan problem u zdravstvu.

“Više nema na odjelu stalno zaposlene sestre već sestre šetaju od odjela do odjela. Iako svaki odjel ima svoje specifičnosti, znamo u nekoliko mjeseci promijeniti i par odjela”.

Sestrinstvo je poziv, ne posao. Jedna od najgorih stvari kod ovog posla je, kaže, što nikada ne možeš ostaviti posao doma.

“Kada zaspem, znam po čitavu noć u snu slušati monitore kako pište. Nekome tko ne radi u zdravstvu to je teško i zamisliti, ali ovaj posao nikad ne ostavljate u bolnici. I kad izađete, pacijenti su s vama u glavi i stalno se pitate što ste mogli bolje napraviti”, kaže.

‘Radimo 70 posto posla za puno manju plaću’

Uz sve te probleme na pitanje bi li opet bila medicinska sestra kada bi imala prilike opet izabrati svoj posao. čvrsto kaže da.

“Neki se ljudi rode kao medicinske sestre. Ima ih koji rade samo za plaću, ali za većinu je to poziv i nije im ništa teško napraviti za svoje pacijente”.

U razgovoru smo se dotakle i teme koja je teško pala svim medicinskim sestrama u Hrvatskoj, a to je povećanje plaća liječnicima.

Na pitanje osjećaju li se izdano, samo klima glavom.

“Neću reći da nema dobrih liječnika. Ima ih, ali uglavnom su nesolidarni prema medicinskim sestrama i još uvijek je puno onih koji misle da su im sestre sluškinje. To je jedan mentalitet koji je jako teško promijeniti i koji je još uvijek živ u našim bolnicama”, govori i dodaje kako su sestre bile jako povrijeđene kada su otkrile za tajni sastanak liječnika i Ministarstva zdravstva.

“Reći ću vam nešto što vrijedi za mene, a mislim da će se sa mnom složiti svaka medicinska sestra. Mi smo te koje u bolnici obavljamo 70 posto posla, liječnici 30 posto. Da nas nema, sami ne bi mogli ništa, jer sami ne znaju raditi naš posao. Mi smo te koje smo stalno uz pacijente, jer naše medicinske sestre liječnike zovu samo kad je 5 do 12.

Naš sustav je tako posložen da mi obavljamo puno liječničkog posla koji ne bismo trebale raditi, ali radimo. To je jedan od razloga zašto su naše sestre vani tako cijenjene. Znaju da znamo raditi bolje od nekih liječnika.

Nesrazmijer u plaćama

Svjesna sam da liječnici imaju veliku odgovornost i kako je njihov potpis na svakom papiru, ali veliki nesrazmijer u našim plaćama ne odgovara situaciji u našim bolnicama”, smatra.

Govoreći o štrajku, govori kako se nada da će se uspjeti izboriti za veće plaće, ali na nada se previše.

“Reći ću vam i zašto je tako. Oni znaju da sestre i kada idu u štrajk, nikada neće napustiti svoje pacijente i otići s radnog mjesta. Da mi netko kaže da ću sutra dobiti 1.000 kuna veću plaću ako danas ne dođem na posao ja bih isto otišla na posao”, rezignirano priča naša sugovornica.

“Ako mi napustimo svoje pacijente, tko će se brinuti za te ljude?”, pita se.

“Ljudi će umirati ako mi ne dođemo na svoj posao i to je ono najteže u svemu”, zaključuje svoju priču naša sugovornica.