Holjevac: ‘Kad smo već kod Ratka Mladića i Porfirija, sjećate se što su Rada Borić i Jakovina rekli o njemu 2021.?’

Analitičari su uglavnom suglasni i na tragu onog što pišem o aferi sa smećem od početka. Najveći problem nije smeće, takvih ilegalnih odlagališta ima još i još, i nisu sva nastala za Plenkovićeva mandata, pa čak ni za neovisne Hrvatske, niti je Vlada izravno upetljana u slučaj Gospić. Najveći je problem to što su Plenkovićev krizni manadžment i komunikacija s javnošću posve zakazali, a neočekivani Turudićev poklon u vidu analize tla oporba je maksimalno iskoristila. Nitko više neće pitati je li i u kojoj je mjeri HDZ odgovoran za smeće u Gospiću, ni bilo gdje.

Ne trebamo se tome čuditi. Najveća snaga Možemo oduvijek je bila u njihovoj sposobnosti ocrnjivanja političkih protivnika i dizanja moralne panike oko svega i svega ostalog, ne u kompetencijama. Njih, uostalom, u Zagrebu nisu pokazali: smeće je bilo ono preko čega su došli na vlast u Zagrebu i dočepali se proračuna teškog milijarde, iz kojeg milijunima eura namiruju svoje prijatelje i suradnike, a sad su bacili oko i na državni proračun. Tako da ih sad za smeće u Zagrebu, ni ono u kontejnerima ni ono na Jakuševcu, gdje su zabadali zastavu, više nije ni najmanje briga, ali jest za ono u Gospiću. Ali lako za to što njih nije briga – nije briga ni bilo koga drugog. Da smeće danas zatruje zagrebačku vodu, nitko ne bi krivio zagrebačku vlast.

Stvar je u tome da se Benčić i društvo, po uzoru na svoje, na nedavnim izborima propale, mentore u Njemačkoj, nikad ne upuštaju u rasprave o bilo čemu, već se bave moralnom osudom. I to im sjajno ide. A Plenković, donedavno sjajan komunikator, nedavno se poskliznuo na više stvari, a najviše na izjavama “voda u Gospiću je zdrava, i ja bih je pio” i “oporba histerizira”. Istina ili ne, on kao premijer to ne smije reći na taj način. Premijeri su uvijek na tankom ledu i lako je poskliznuti se.

Njemu se sad događa ono što se prije njega dogodilo Tuđmanu, Bandiću i Karamarku: javnost mu je nacrtala rogove i postao je dežurni krivac i negativac. Riječ je o nečemu što se obično zove selektivna percepcija ili, na engleskom, confirmation bias. Jednom kada javnost ili mediji prihvate negativan narativ o nekom političaru, oni aktivno traže, primjećuju, prenose i pamte samo informacije koje potvrđuju to negativno mišljenje. Što god on učinio, bit će dočekano na nož, a za iste će stvari njegov oponent dobiti ili aplauz medija i javnosti, ili će barem oni biti apologetski raspoloženi prema njemu (“treba im vremena da se snađu”, “podvaljuju im lopovi”, “to je laž” i tako dalje). Čak i kad političar koji im se zamjerio učini nešto neosporno dobro, to će biti ignorirano ili proglašeno pokušajem manipulacije. Svatko u medijima tko poteze političara kojeg je javnost uzela na zub pokuša objektivizirati i racionalizirati, ili ukazati na dvostruka mjerila, također će se naći na udaru kao đavolji odvjetnik i plaćenik.

Obilježen kao negativac

S druge su strane političari poput Tomaševića ili Milanovića, koje će javnost u pravilu gledati sa simpatijama, iako je potonji bio katastrofalan premijer, a sad je još katastrofalniji predsjednik, a onaj prvi ne uspijeva riješiti niti jedan komunalni problem Zagreba i zapravo radi stvari za koje bi građani njegova prethodnika zakucali čavlima na banderu nasred Trga bana Jelačića, i to opravdano. To nije stvar činjenica, već percepcije.

Medijski spinovi koriste specifičan jezik i stil. Informacije se pakiraju u konstrukcije koje izazivaju snažne emocije poput straha, gađenja ili moralnog zgražanja. Ako “podobni” političar promijeni mišljenje o nekoj temi, to će biti doživljeno kao “fleksibilnost, zrelost i osluškivanje želja naroda”. Ako isto to učini nepopularni, mrski političar, to će ljudi vidjeti kao nedosljednost, licemjerje, političku trgovinu i lutanje. Isti čin dobiva dva potpuno suprotna predznaka ovisno o kome je riječ. Usto, ako se određene negativne etikete (npr. “korumpirani”, “zločinačka organizacija”, “ekstremna desnica”) ponavljaju dovoljno često u naslovima medija, javnost ih počinje prihvaćati kao činjenice. Jednom kad etiketa postane općeprihvaćena, političar, ili bilo tko na meti difamacije, gubi mogućnost da ga se sasluša s neutralne točke.

Kada pak ocrnjeni političar postigne stvarni, mjerljivi uspjeh, kampanja blaćenja koristi se za skretanje pozornosti. Umjesto izvještavanja o uspjehu, medijski naslovi fokusiraju se na sporedne, negativne detalje. Na primjer, ako se Plenković pohvali ekonomskim rezultatima i uspješnim reformama, spin će se fokusirati na to da je izbjegao biti na prosvjedu u Zagrebu, koliko je koštao let do Italije, ili će se izvući neka nespretna izjava. Time ga se potpuno neutralizira. Selektivnim prenošenjem komentara, pozivanjem “analitičara i intelektualaca” koji navijaju za određenu političku opciju i kreiranjem agresivnih rasprava stvara se atmosfera linča u kojoj se pojedinac koji bi javno pokušao braniti ocrnjenog političara osjeća prilično glupo, ili bar ugroženo, i sasvim će sigurno biti izložen napadima i prijetnjama sa svih strana. Zbog toga svi radije šute ili se priklanjaju većinskom narativu, kako ne bi na sebe navukli bijes javnosti.

Jednom kada ovi mehanizmi odrade svoj posao, javnost više nikad neće prihvatiti pozitivne vijesti o Plenkoviću. Svaki pljesak upućen nekom drugom za istu stvar bit će normalan, ali pljesak njemu bit će doživljen kao namještaljka ili plaćeni aplauz. Uostalom, nitko ne pita Tomaševića za trovanje Save i pomor ribe za koji je odgovoran Holding – kao da Zagreb dobiva vodu iz Gospića, ne iz Save. To je točka na kojoj je Plenković danas. On se sad više ne bori protiv argumenata, već protiv duboko ukorijenjenih emocionalnih predrasuda. Klasični politički PR poput nabrajanja uspjeha ili odbacivanja ili prebacivanja odgovornosti na toj točki ne samo da više ne djeluje, nego u pravilu izaziva protuučinak. Nema učinkovite obrane. Ako javnost ne vjeruje nečijim riječima, probijanje blokade postaje gotovo nemoguće.

HDZ-u je već jednom uspjelo

Kolega Hrstić stoga uzalud ukazuje na to da Hrvatska kudikamo više otpada izvozi nego uvozi, uključujući onaj opasni – kojeg izvozimo čak četiri puta više nego što ga uvezemo. Traženje zabrane uvoza otpada uzaludno je jer je slobodna trgovina otpadom između članica EU-a bila uvjet za članstvo, a i kad bismo mogli zabraniti uvoz, ostao bi nam naš opasni otpad. Uostalom, u Gospiću i nije bio problem legalno uvezeni otpad, nego onaj ilegalno uvezeni, s krivotvorenim papirima, koji su švercali kao bezopasan otpad, a za njega se dozvola dobije u općini. A naravno da ni jedna ad hoc inspekcija ni patrola koja bi presrela šleper ne bi radila kemijsku analizu.

Srećom da druge države EU-a dopuštaju uvoz našeg otpada, jer naši možemosi, ali i generalna javnost, i dalje sotoniziraju spalionice. A one su jedino rješenje, sve ostalo je mazanje očiju i prodavanje šuplje priče te prebacivanje problema na buduće generacije. No ljudi su uvjereni da ih spalionice truju. Zato danas nemamo ni jednu, i ne znamo što bismo sa smećem, jer su ekolozi bili protiv njih. A možda bi njima trebalo dati to smeće da iz njega ručno izdvoje vrijedne sirovine i zarade lijep novac, onako kako nam već desetljećima objašnjavaju da trebamo raditi. Kružna ekonomija i te priče.

I nisu tu samo spalionice, dovoljno je staviti senzacionalistički naslov tipa “U tlu otkrivena mikroplastika, ušla je u vodu”, da se svi uspaniče. U bočici vode od litre, onoj iz dućana, imate oko 240.000 fragmenata mikroplastike, od toga 90 posto nanoplastike, prema istraživanju sveučilišta Columbia. Isto tako, kad stavite naslov koji uključuje “vječne kemikalije u podzemnoj vodi”, izazvat ćete moralnu paniku, a onda pitate AI pa vam kaže da vječnih kemikalija ionako ima doslovno svagdje, pa i u gotovo svačijem organizmu. I da zasad ne postoji niti jedna studija koja bi dokazla izravnu štetnost mikroplastike za ljudski organizam. Osim ako nećete baš žlicom jesti usitnjene najlon vrećice. Prosječan čovjek tjedno u organizam unese mikroplastike u količini jedne kreditne kartice, bilo gdje u svijetu. Imate je u plućima, slezeni, srcu, u svim organima. Slično je i s famoznim “vječnim kemikalijama” koje su prisutne u manje-više svačijem tijelu, već desetljećima. No nikoga za to nije briga, niti će ikada biti. Otrovali su nas i točka. Kao ona priča da su nas poubijali cjepivom.

Stoga je, budimo realni, HDZ-u trenutno najrealnija opcija za dobivanje idućih izbora promjena lidera, i to dovoljno rano prije izbora da uspije izgraditi sebi poziciju. To je HDZ-u već jednom uspjelo kad je Plenković smijenio Karamarka na čelu stranke, opstali su na vlasti, što se inače ne bi dogodilo. Danas je manje-više jasno da je afera “konzultantica” Karamarku bila namještena, no to što nije bio kriv nije ga spasilo od naprasnog izbacivanja iz politike, uz Plenkovićev angažman. Ode li Plenković na isti način, bilo bi tu neke poetske pravde, a Hrvatska bi bila pošteđena ponavljanja zagrebačkog scenarija.

Zastave na prosvjedu

Oporba je uvela i neke novosti u svoju predstavu. Na prosvjedu je bilo više hrvatskih zastava nego na Thompsonovu koncertu, čak se i Ivana Kekin omotala njome (a Dalija joj nije prigovorila da se tako zastava ne nosi!). A godinama su nam tumačili da se domoljublje ne dokazuje zastavama. Što je iduće, i ZDS će vikati? To je obrazac iz Milanovićeve kampanje 2015. godine, kada se jednako tako odjednom počelo mahati hrvatskim zastavama i na predizbornim skupovima vikati “Hrvatska! Hrvatska!”, te upućuje da je, ako ne on, a ono isti PR tim iza svega.

Netko je ironično napisao da su na prosvjedu nedostajali samo još Jure Francetić i komandant Šeste ličke, aludirajući na ideološko šarenilo prosvjednika. Dakle, na prosvjedu je bio kompletan politički spektar, oba kraja i sve između. Možemo je time ostvario još jednu pobjedu, uspjeli su izaći iz svoje ideološke uske čahure i čak se prikazati kao sposobni surađivati sa strankom koju inače smatraju “ekstremnom desnicom”, iako je ona zapravo tu samo zato da glasove desničara odnese krajnjoj ljevici. No ne treba se zanositi da imamo pomirbu “sinova ustaša i partizana” kakvu je zazivao Maks Luburić, a kasnije i Franjo Tuđman. Kažu, nužda je majka čudnog društva u krevetu, ili, u ovom slučaju, na prosvjedu. Ako u Mostu misle da će ih Možemo nakon idućih izbora uzeti u neku koaliciju – neće. Naprotiv, ako im Most pomogne uspeti se na vlast, njih će se prvih riješiti, ako su imalo pametni.

No, kako je krenulo, dio naivnih domoljuba nasjest će na udbaške i BIA-ine priče kako je HDZ = SDP = Možemo (čemu onda mijenjati vlast?) i kako je Plenković najbolji prijatelj četnika i izdajica, i iznova pucati sebi u koljeno, a onda će cviliti iduće četiri godine kao u slučaju Milanovića. Naime, jedan dio ne razumije da je jedina alternativa vladi HDZ-a u ovom trenuktu vlada koju bi formirali Možemo i SDP. Drugi dio je ona tzv. udbodesnica koja širi svađe, dezinformacije, nepovjerenje i radi protiv HDZ-a navodno “s desnih pozicija”, glumatajući domoljublje, a ustvari radeći za Možemo. Hrvatska nije Njemačka, mi nemamo AfD. A sve što je desno od HDZ-a, ne računajući Most koji smatram uljezom, teško bi nakupilo više od pet posto glasova u ovom trenutku. Politička realnost tu je vrlo jednostavna.

Nema nikakvog razloga čuđenju

HDZ je u zadnjih 30 godina svojim modelom upravljanja uništio resurse za buduće generacije, uništio je ovu zemlju i njezine tvornice koje su zapošljavale tisuće ljudi, a sada u njima imamo samo toksični otpad – kaže Sandra Benčić iz Možemo. Jamranje da je HDZ sve uništio, jasno, ritualno je. Ali meni je paradoksalno da Benčić s jedne strane govori o čistoj vodi i zraku, s druge žali za “uništenim tvornicama”, onim socijalističkim koje su zapošljavale “tisuće ljudi”. I ispuštale tisuće tona otrovnih tvari, o čemu sam više puta iscrpno pisao pa nema potrebe ponavljati.
Najiritantnija jugonostalgičarska mantra jest ona o tvornicama. A ta priča o tome da su one “zapošljavale tisuće ljudi” razotkriva mentalni sklop možemosa: njima tvornice ne služe da bi ostvarile profit, to je ionako kapitalističko zlo koje ne treba postojati, nego da bi zaposlile ljude. Koje ljude? Gdje su te tisuće nezaposlenih nakon što smo zatvorili sve te gubitaške tvornice? I gdje bismo sad našli tisuće koje bi radile u tvornicama, uvest ćemo ih iz Nepala? Onako usput, legendarni Obrovac proizvodio je glinicu uz trošak od 320 dolara po toni, a prodavao je po 175 dolara, jer su boksitnu rudu dopremali iz obližnje, prijateljske i nesvrstane Gvineje. Morem, pa vlakom. I ostale tvornice bile su na sličnim ekonomskim osnovama. I sad plaču da ih je netko, ne zna se tko i zašto, uništio. Sjajno.

Plakati za tvorničetinama u vrijeme kad opjevana njemačka industrija gasi pogone, a Japan razmišlja o gašenju brodogradnje jer cijenom ne može pratiti Kineze, a tehnologijom Korejce, kad Mercedes objavljuje da mu se više ne isplati plaćati radnika u Njemačkoj 50 eura po satu jer Mađar isti posao obavi jednako dobro za 15, i kad VW najavljuje gašenje gotovo svih pogona u Njemačkoj i otpuštanje čak 140.000 radnika (zasad, ostatak kasnije) znači biti potpuno odvojen od ekonomske stvarnosti.

Ali to je nešto što je zajedničko progresivnoj ljevici, onoj zelenoj, i tradicionalnoj, onoj crvenoj. Uostalom, u Njemačkoj su SPD i Zeleni u koaliciji, uz pomoć Angele Merkel koja je posao destrukcije njemačke ekonomije i započela, uspjeli ekonomski uništiti državu koja je desetljećima bila pojam stabilnosti, dobrih plaća, pune zaposlenosti i ekonomskog poslijeratnog čuda. Što će tek učiniti od Hrvatske kad dođu na vlast? Sad se svi čude što je nakon nekoliko desetljeća pretežno zeleno-lijevih politika Njemačka odlučila izabrati AfD. Ja ne vidim nikakvog razloga čuđenju. Vidim razlog za čuđenje što Hrvatska kani usvojiti iste one politike koje su pokopale ne samo Njemačku nego i dobar dio drugih starih i nekoć uspješnih država zapada i sjevera Europe, država kojima smo se nekad divili i koje su nam bile pojam standarda, sigurnosti i uređenosti, a sad ih gledamo s bizarnom radoznalošu i dozom sažaljenja.

Sprovod u Srbiji

Europska se komisija vrlo kreativno postavila u pogledu tumačenja sprovoda Ratka Mladića: službeno su izjavili da osuđenik za genocid nije pokopan uz državne počasti, unatoč tome što su na sprovodu u Beogradu sudjelovali pripadnici Vojske Srbije, šest vladinih ministara i sin Aleksandra Vučića. Mladićev lijes bio je prekriven zastavom, nosili su ga pripadnici Vojske Srbije, a vjerski obred na groblju predvodio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije.

Suverenist Milanović na to nije reagirao, ali jesu Plenković i – Sandra Benčić, koja je očito odlučila pisati Ursuli von der Leyen i tražiti suspenziju pregovora EU-a sa Srbijom. Očito, i njoj se omilila uloga suverenistice mlade. Ok, ne baš tako mlade. Plenković je očito u defenzivi na svim frontovima u odnosu na Možemo i Sandru Benčić. Ja ipak ne razumijem zašto su se svi tolko uzbudili oko Mladićeva sprovoda. Srbija slavi ratne zločince, smatra ih herojima, koji šok! Halo, gdje ste bili zadnje 23 godine, od Đinđićeva ubojstva? Srbija je odavno prihvatila narativ po kojem su Srbi nedužne žrtve “ustaša i balija”, narativ po kojem su i jedni i drugi “degenerirani Srbi koji su se odrekli vere pradedova” u ime katoličanstva, odnosno islama, i zato su moralno i fizički propali, za razliku od zdravih, snažnih i moralno krepkih Srba iz Srbije. Mladić je ubijao te i takve “ustaše i balije” i zato je heroj, a ne zločinac.

Osuda svijeta isto nikoga u Srbiji ne zanima jer je poznato da nepravedni svijet “ćuti” i staje na stranu srpskih neprijatelja jer je “zapad imperijalistički, kapitalistički i zao”. Taj narativ po kojem su Srbi samo nedužne žrtve Srbiju, naravno, vodi u propast, ali se nastavlja na Vukov narativ “Srbi svi i svuda” i nije pao s Marsa. Tu je i izostanak lustracije i još koješta što je dovelo do toga.
Dakle, Srbija slavi ratnog zločinca? Što je još novog? Sad ćemo je izbaciti iz pregovora s EU-om, a dosad je bila drukčija? Ili to dosad nismo znali?

Bitno je da Hrvatska sad izvrši maksimalan pritisak na sve europske institucije, i čak nije loše da u tome sudjeluje i oporba, i da se Srbiji blokira put u EU, jer Srbiji, ovoj i ovakvoj, u EU-u nije mjesto niti će uskoro biti. Srbija je trenutno Bizant, i to u onom negativnom značenju te riječi.

Ali bilo bi dobro da se i oni koji su raširenih ruku dočekivali studente koji su rušili Vučića zapitaju koga su zapravo dočekivali kao prijatelje i saveznike. One koji su ispratili Ratka Mladića kao heroja?

Slučaj Porfirije

Kad spominjemo sprovod Ratka Mladića, nemoguće je prijeći preko toga da mu je govor i opijelo održao Porfirije, do ne tako davno lider kružoka zagrebačkih intelektualaca. On je rekao da će generalovo ime ostati “duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda” koji prema njemu, “pravedniku”, osjeća “duboku zahvalnost”. I sad se taj njegov nekadašnji kružok čudi kako je taj “zagrebački dečko”, intelektualac, postao fan ratnih zločinaca. Nije postao, oduvijek je bio. SPC nije isto što i RKC, koja je univerzalna i jedna za cijeli svijet. Ona je nacionalna i ključni je čimbenik svih srpskih imperijalističkih politika.

Tvrtko Jakovina o Porfiriju je ne tako davne 2021. napisao: “On je u prostorima Mitropolije stvorio sigurnu zonu za dijalog o najosjetljivijim temama. (…) Ono što je on činio u Zagrebu – okupljanje ljudi posve različitih, pa i suprotstavljenih stavova – daje nadu da SPC na svom čelu dobiva čovjeka koji razumije kompleksnost postjugoslavenskih društava i koji neće produbljivati konflikte, nego tražiti točke dodira.” Danas pak misli da trebamo pustiti Srbiju da slavi genocid i Ratka Mladića jer “trebamo urediti svoje dvorište”, a onda još govori nešto o tome da se mi mrzimo na ovim našim prostorima i to stvarno nije lijepo. Inače, siguran sam da je BIA dobila izvješće o tome što tko iz tog kruga intelektualaca misli o “najosjetljivijim temama”.

Rada Borić je pak iste godine rekla: “‘Porfirijanci’, kako smo se nazivali, a koje je magnetom svoje osobnosti privlačio, bile su osobe često različitih, a opet dubinski sličnih svjetonazora, koji su u neformalnim druženjima, preimenovanima u ‘kružoke’, u prostorima Mitropolije, dijelili zajedničku brigu za pravednije društvo… Da sam vjernica, rekla bih da je njegovo djelovanje u Zagrebu bilo blagoslov, a kako nisam, sigurna sam da je u našem gradu ostavio neizbrisiv, dubok trag dijaloga i suradnje.”

U tom krugu “porfirijanaca” bili su “uobičajeni sumnjivci”, od političara i diplomata bivši predsjednik Ivo Josipović, diplomat Budimir Lončar, od glumaca Rade Šerbedžija, Vili Matula i Duško Ljuština, od novinara i “intelektualaca” Branimir Pofuk, Drago Carlos Pilsel, potom povjesničari Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, tajkun Emil Tedeschi itd. Dakle, ono što “ekstremni desničari” zovu Jugoslavenima. A trebalo bi ih zapravo zvati filočetnicima. Svi su oni lijepo govorili o Porfiriju.

Problem je što u Hrvatskoj nema niti jednog “istraživačkog novinara” koji bi nazvao Radu Borić, Šerbedžiju, Klasića ili bilo kojeg lijevog intelektualca s tog popisa i pitao ga kako sad gleda na svoje guranje u Porfirijevu stražnjicu i je li ga bar malo sram. Jer su prezauzeti Thompsonovom šupom i vodom u Lici. Svojevremeno je George Orwell ustvrdio da su neke stvari toliko glupe da samo intelektualci u njih mogu vjerovati, kritizirajući time sklonost visokoobrazovanih ljudi i političkih ideologa da zbog svojih teorijskih uvjerenja i apstraktnog razmišljanja potpuno izgube zdrav razum i zanemare očite činjenice. Jedna od njih je Porfirijev ekumenizam. No smisao je postojanja hrvatskog intelektualca da četniku viri iz stražnjice.