Mikulić je bio sumnjiv još prije dvadesetak godina: Kako je takav kadar završio na čelu Inspektorata?

Andrija Mikulić nije na čelo Državnog inspektorata došao niotkuda. Godinama je bio duboko unutar sustava, poznavao je njegove mehanizme, ljude, slabe točke i područja u kojima se okreće velik novac. Upravo zato danas treba otvoriti pitanje koje je možda važnije od svih ostalih: zašto je baš on izabran za glavnog državnog inspektora i zašto mu je vlast godinama iznova davala povjerenje?

Prema informacijama koje je Teleskop dobio iz dobroupućenih pravosudnih krugova, ozbiljne sumnje u Mikulićev rad i način djelovanja postojale su puno prije njegova dolaska na vrh Inspektorata. O njemu se, tvrde naši izvori, vrlo loše govorilo još prije dvadesetak godina, dok je radio unutar sustava i obavljao poslove povezane s nadzorom rudarstva, energetike i drugih gospodarski osjetljivih područja.

To nije nevažan detalj. Mikulić je godinama radio upravo ondje gdje inspektor odlučuje hoće li neki posao stati, hoće li biti kažnjen, hoće li se nepravilnosti prijaviti ili će sustav jednostavno nastaviti dalje. Takva pozicija traži ne samo stručnost nego i vrlo visoku razinu osobnog integriteta.

Ako su ljudi unutar sustava još tada upozoravali na njegov rad, onda je teško prihvatiti tezu da je Mikulić na čelo Državnog inspektorata došao samo zato što je bio najbolji stručni i etički izbor. Puno ozbiljnije izgleda pitanje je li upravo takav čovjek nekome bio potreban.

Jer glavni državni inspektor ima ogromnu moć. On upravlja sustavom koji ulazi u gotovo svaki segment gospodarstva, od gradnje i okoliša do rudarstva, trgovine i zaštite potrošača. Takva institucija može zaustaviti milijunski posao, ali može i godinama ne vidjeti ono što joj je pred očima.Zato je Mikulićev slučaj puno veći od njega samoga.

Plenkovićev Vlada ga nije jednom slučajno imenovala pa poslije shvatila da je pogriješila. Dobivao je povjerenje godinama. To znači da je netko procjenjivao njegov rad, netko ga je politički podržavao i netko je smatrao da je upravo on čovjek kojem treba povjeriti jednu od najmoćnijih nadzornih institucija u državi.

Danas, nakon njegova uhićenja i istrage zbog sumnje na korupciju, više nije dovoljno pitati što je Andrija Mikulić radio. Treba pitati tko ga je gurao, tko ga je štitio i zašto su upozorenja, ako su doista postojala godinama, bila ignorirana. A možda je najneugodnije pitanje upravo ovo: je li Mikulić na čelo Inspektorata došao da uvede red ili zato što je nekome odgovarao čovjek koji će vrlo dobro znati gdje treba gledati, ali i gdje ne treba?

Ako se pokaže da je sustav godinama znao za ozbiljne sumnje, a unatoč tome Mikulića promovirao i držao na jednoj od najmoćnijih nadzornih funkcija u državi, tada više ne govorimo o pogrešnoj procjeni jednog čovjeka. Govorimo o mogućnosti da problem nije bio kvar u sustavu, nego upravo način na koji je sustav funkcionirao.

U tom slučaju pitanje više nije samo što je radio Andrija Mikulić. Pitanje je tko ga je trebao, tko ga je štitio i što se od njega zauzvrat očekivalo.