Neprijatelj je u svojim nakanama komadanja Hrvatske 1991. godine gotovo uspio, i to upravo na području Novskoga ždrila, gdje je u početnim silovitim napadima komunikacijski presjekao Hrvatsku na dva dijela ugrozivši čitavo Hrvatsko primorje. Time je zapriječio prometnu i gospodarsku povezanost između sjevera i juga Hrvatske a čitav se promet otežano odvijao preko otoka Paga, gdje je zbog nevremena često bio u prekidu trajektni promet. Hrvatski puk u Dalmaciji, ali i onaj u susjednoj Herceg Bosni, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju. Crta bojišnice uoči operacije bila je uspostavljena na samom ulazu u grad Zadar ( Dračevac-Križ, Sokin i Bili Brig ) koji je svakodnevno bio izložen napadima neprijateljskog topništva. Neposredno pred početak same operacije neprijatelj se na svim položajima u Sjevernoj Dalmaciji ojačava, utvrđuje, dovozi streljivo i pogonsko gorivo, te provodi djelomičnu mobilizaciju. Bitno pojačava ljudstvo na svim pravcima te na taj način jasno daje do znanja da se ne odriče ideje o stvaranju Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Dva mjeseca ranije hrvatski i bosanski Srbi u Prijedoru potpisuju Deklaraciju o suradnji koja teži ujedinjenju „svih srpskih zemalja”. Napad vojno-redarstvenih snaga započeo je snažnom topničkom pripremom 22. siječnja 1993. u 7,05 sati i trajao je 10-tak minuta. Postrojbe HV-a napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar-Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu, ovladavajući dominantnim visovima na Velebitu. Prvoga dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine, a strateški iznimno važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac. Zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje OS RH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvedu protunapad, pa su snažnije borbe za dostignute crte potrajale još 2-3 dana. Naime, srpskim snagama je došla pomoć iz Srbije, zatim snage kapetana Dragana, Arkanovci i drugo dobrovoljci, jurišna brigada Vojvoda Vuk, te dijelovi vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić. Zapovjednik operacije general Janko Bobetko o tome kaže: „Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji…. Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage narasle su na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije. Po odnosu snaga mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz“. Njihov napad je odbijen uvođenjem svježih snaga Hrvatske vojske, od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu. U znak odmazde zbog pretrpljenih poraza neprijateljske snage početkom veljače 1993. vrše silovite topničke napade po postrojbama HV-a i naseljima u zadarskom zaleđu. Bezuspješno pokušavajući izvršiti protunapad 2. veljače prema Zadru su uputili željeznički vagon pun eksploziva u nakani razaranja grada koji je srećom eksplodirao pred tunelom u mjestu Debeljak. Sredinom veljače tzv. SVK postigla je najveći broj vojnih obveznika ikad dostignut, ukupno 71.409 pripadnika, dok je brojno stanje Dalmatinskog korpusa iznosilo gotovo 28.000 pripadnika. Tijekom službenog trajanja operacije Maslenica od 22. do 25. siječnja 1993. poginulo je 13 hrvatskih branitelja. U slijedeća dva dana intezivnih borbi s neprijateljem, koji je pokušavao vratiti izgubljena područja, 26 i 27. siječnja poginulo je još 6 hrvatskih branitelja. U snažim topničko-raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim, napadima neprijateljima koji su uslijedili odmah nakon Maslenice i bili učestali sve do svibnja 1993. godine, do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127. Procjenjuje su da su srpske snage imale gubitke od 490 poginulih pripadnika.