Nikad u dotadašnjoj povijesti, jug Hrvatske i biser Jadrana, Dubrovnik, nisu bili izloženi tako brutalnoj, divljačkoj, krvavoj agresiji kao u vrijeme kad su ove naše krajeve napali barbari s istoka: horde Rusa, Crnogoraca i pravoslavaca iz istočne Hercegovine (koji su se od sredine XIX. stoljeća počeli određivati kao "Srbi"), 1806. godine.

 Dramatično svjedočanstvo o ovim događajima, u vidu zapisa (u svome Dnevniku), ostavio nam je katolički svećenik, profesor retorike, gimnazijski prefekt, upravitelj Liceum-convictuma, predavač geografije i povijesti, ravnatelj dalmatinskih gimnazija, pjesnik, povjesničar, književnik, kroničar i istaknuti kulturni djelatnik, Dubrovčanin, Francesco (Franjo) Maria Appendini (1768. - 1837.). Spis ovoga kroničara i svjedoka događaja, ostao je nepoznat javnosti punih 100 godina (do 1906.), ali od tada do danas služi znanstvenicima (povjesničarima) za rekonstrukciju svega što se u to vrijeme događalo na hrvatskom jugu i predstavlja jedan od rijetkih, dragocjenih, autentičnih izvora iznimno važnih za našu povijest.

 Ničim izazvana brutalna agresija, razaranje, palež i pljačka Dubrovnika i šire okolice - uz masovne, surove zločine i masakre nad civilima i vojnicima - odvijali su se u razdoblju od 27. svibnja do 1. listopada 1806. godine, dakle, punih 65 dana.

Međunarodni kontekst

Poslije pobjede Napoleona kod Austerlitza nad združenom austro-ruskom vojskom (2. prosinca 1805. godine), u današnjoj Bratislavi (tada Požun), 26. prosinca iste godine, Austrija i Francuska sklapaju tzv. Požunski mir kojim se Austrija odriče Dalmacije, Boke kotorske, Venecije i Istre (bez Trsta), dok je Tirol ustupila Bavarskoj, a dotadašnje habsburške posjede u Švapskoj, Badenu i Württembergu. Austrija se kao poražena strana, također obvezala isplatiti ratnu odštetu, čime je stekla pravo na aneksiju Berchtesgadena i Salzburga. Francuska je tim sporazumom dobila Pijemont, Parmu i Piacenzu, Istru, Dalmaciju, Boku kotorsku i tzv. Mletačku Albaniju (prostor koji zauzimaju današnja sjeverna Albanija i Crna Gora). Rusija se opire širenju Francuza na jug, te zauzima Boku Kotorsku i otok Korčulu prije nego dolazi do same realizacije sklopljenog sporazuma. Cilj Rusa bio je ovladati i samim Dubrovnikom i njegovim širim područjem, pa se ovaj grad našao stiješnjen između dvije velike sile (Ruskog Carstva i Prvog Francuskog Carstva).

Po ulasku u Dalmaciju Napoleonove trupe napreduju prema jugu kako bi zauzele Boku kotorsku, ali Rusko Carstvo također teži ostvariti strateški utjecaj u ovom dijelu Europe i ograničiti širenje Francuske, pa šalje flotu pod zapovjedništvom admirala Senjavina, koji je preduhitrivši Francuze zauzeo Zaljev hrvatskih svetaca.

Tako su se Dubrovnik, Konavle i Župa dubrovačka našli u bezizlaznom položaju - s juga su nadirali gubitnici iz bitke kod Austerlitza Rusi (poznati po svojoj okrutnosti) sa svojim saveznicima, a sa sjevera pobjednička Napoleonova vojska.

Dubrovčani donose odluku - u grad puštaju Francuze

 Do tada neutralna Dubrovačka Republika morala je odlučiti kojoj će se od ove dvije sile prikloniti. Odluka Senata bila je da se prihvate Francuzi, pa su 27. svibnja 1806. godine otvorena vrata grada i u njega je ušlo oko 1.000 Napoleonovih vojnika s generalom Jacquesom Lauristonom.

 Rusi su istoga dana započeli bombardiranje Dubrovnika s mora, dok su njihovi saveznici, Crnogorci i pravoslavci iz istočne Hercegovine, napadali s kopna.

 Do prvog ozbiljnijeg okršaja dolazi kod Zvekovice 30. svibnja, kad se stotinjak Francuza bori punih pet sati protiv tri stotine Crnogoraca. Neprijateljska pojačanja koja su u međuvremenu pristigla, primorala su Francuze na napuštanje Cavtata 3. lipnja, a domaće stanovništvo povlači se s vojskom napuštajući svoje domove. Nakon upada u taj starodrevni gradić, "oni po azijatskom običaju pretresu preostale domove, opustošiše kuće u gradu i okolini, u čemu ih nismo mogli spriječiti, piše admiral Senjavin caru Aleksandru pravdajući se zbog brutalnosti i divljaštva svojih vojnika i saveznika.

 Francuzi su pružili žestok otpor, ali agresor je bio neusporedivo brojniji, pustošeći sve na što je nailazio - ponajprije Konavle koje je bilo prvo na udaru od samoga početka invazije. Barbari s istoka osvojili su 17. lipnja Srđ i padinu iznad samostana sv, Jakova u Višnjici, a 5 dana poslije (17. lipnja) porazili su francuske vojnike na Brgatu (u Župi dubrovačkoj). Oružje Dubrovčana (mahom iz XVII. stoljeća) bilo je zastarjelo, a u grad se slijevalo sve više ljudi koji su bježali iz okolice, pa se uskoro pod opsadom našlo oko 15.000 civila i 1.000 francuskih vojnika.

Mržnja prema katolicima kao pokretač

 Budući da su stoljećima gajili otrovnu mržnju prema Rimu i katolicima (a stanovništvo Dubrovnika i okolice bilo je oduvijek gotovo čisto katoličko), Rusi, Crnogorci i pravoslavci iz istočne Hercegovine (koje se ponekad zove i "Vlasima") borili su se protiv domicilnog puka i Francuza pod parolom "svetog rata" pravoslavlja protiv katoličanstva, uz isticanje cilja: "i do Zagreba ako treba"

Jedan od umjetničkih prikaza opsade Dubrovnika 1806. godine

(Adresa slike: https://www.matica.hr/slike/vijenac/vijenac450/STG59657.gif)

 Na Dubrovnik je tijekom opsade ispaljeno između 1.800 i 3.000 topovskih kugli. Poginulo je oko 60 osoba, a spaljeno između 40 i 60 ljetnikovaca. Rusi su iskrcali ljude sa svojih brodova i oni su zajedno sa spomenutom subraćom - pravoslavcima iz Crne Gore i istočne Hercegovine ubijali, palili i pljačkali. Uništeno je, opljačkano i zapaljeno 10% kuća (666), a šteta je procijenjena na 8.827.525 dukata. Obod je doslovno sravnjen sa zemljom, u Konavlima je ubijeno oko 600 žitelja, zajedno s franjevačkim samostanom spaljeni su spisi konavoske knežije u Pridvorju (u Kneževom dvoru) tako da je praktično izbrisana dotadašnja povijest ovog kraja (1991. godine crnogorsko-srpske horde su po drugi put spalile samostan u Pridvorju - u vrijeme haračenja Konavlima, Župom dubrovačkom i bezočnih napada na Dubrovnik). Barbari su nemilice uništavali sve na što su naišli, od crnogorske granice do Slanog.

 Iskusne francuske vojnike koji su do tada ratovali po brojnim europskim bojištima, šokirala je okrutnost agresora, koji zarobljenicima (kako stoji u zapisima) "odsijecahu glave i noseve", o čemu svjedoče i navodi iz pisma generala Lauristona vrhovnom ruskom zapovjedniku Senjavinu (koje mu je poslano teklićem):

 "Dubrovnik, 8. lipnja 1806.

Gospodine generale, Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.

U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale, da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela."

(Vidi: https://biramdobro.com/ivan-kozlica-rusko-crnogorski-zlocini-i-pustosenja-juzne-hrvatske-1806-i-1807-ii-dio/; stranica posjećena 9. 7. 2024.)

 Senjavin nije poduzeo ništa; bio je to, nažalost, njihov uobičajeni način ratovanja i ophođenja prema neprijatelju. Pravoslavne horde, nastavile su i dalje svoju divljačku borbu protiv katolika (kako vojnika, tako i civila) najokrutnijim i najbezobzirnijim sredstvima. Slučaj s Gornjeg Brgata od 17. lipnja govori o kakvim se neljudskim postupcima radilo. Dok je francuska topnička bitnica tukla ruske snage, crnogorska pričuva (koja se za to vrijeme pritajila na turskom teritoriju - za kosom koja se spušta ka Trebinju) napada ih s leđa. Teško ranjenom generalu Delgorgueu koji se s nekolicinom svojih vojnika nije uspio povući nije se uspio izvući, pravoslavci su uz poklike i euforično slavljenje tog čina odsjekli glavu, a zatim ju nataknutu na kolac ponijeli sa svojim barjacima "krstašima" na Srđ, gdje su "urlajući poput ljudoždera triput obigrali unaokolo oko kapelice!" (kako je zapisao jedna svjedok - očevidac).

General Lauriston duboko potresen ovim sramnim činom pisao je 25. lipnja knezu Eugenu:

"Vaše je Carsko Veličanstvo bez sumnje obaviješteno o barbarstvu neprijatelja prema našim zarobljenicima i ranjenicima: vođe ovih barbara plaćaju po zlatnik za svaku odrubljenu i njima donesenu glavu. Eto s kakvim se razbojnicima udružuju Rusi! Kakve li pouke civiliziranoj Europi!“

Poslije odsudne bitke na Gornjem Brgatu Francuzi se povuku u grad zajedno sa stanovništvom iz okolice: „Nastade strašno komešanje na gradskijem vratima. Žene, djeca nahrupiše na most, padoše u rov, mnogi slomiše noge, mnogi ostadoše smećeni ili zadušeni..."

(Vidi: https://www.matica.hr/vijenac/450/dubrovnik-pravoslavljem-ugrozen-630/; stranica posjećena 9. 7. 2024.)

 Zaustavljanju razaranja Dubrovnika nije pomogao ni diplomatski napor tajnika francuske ambasade u Beču La Grangea, koji je posjetio viceadmirala Senjavina na njegovom brodu sa zamolbom za prekid vatre, kao što nije urodio plodom ni pokušaj turskog emina da odobrovolji crnogorskog vladiku kako bi se založio za prekid opsade i primirje. Naprotiv, nakon ovih diplomatskih pokušaja, napadi su bili još žešći. Mada su ruski i francuski vladari sredinom lipnja postigli sporazum po kojem Rusi napuštaju hrvatski jug i Kotor, agresija je nastavljena.

 Crnogorski vladika Petar I. Petrović Njegoš (kasnije kanoniziran kao svetac Srpske pravoslavne crkve - sv. Petar Cetinjski) već je 18. lipnja premjestio svoje zapovjedništvo iz Cavtata na Bosanku (selo na sjeveroistočnoj padini brda Srđ) otkuda je iz naslonjača, pod suncobranom, slavodobitno promatrao što njegovi barbari u zajednici s Rusima i pravoslavcima iz istočne Hercegovine čine.

 Francuski vojni zapovjednik za Dalmaciju, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont dolazi u Dubrovnik 30. srpnja, ali ubrzo ide dalje kroz Konavle s nakanom zauzimanja Kotora. U borbama kod Debelog brijega (vođene od 29. rujna do 1. listopada), Francuzi su teško porazili Ruse i njihove sluge - Crnogorce i istočno-hercegovačke pravoslavce. Rusija se odriče Kotora, a Dubrovnik je anektiran 18/19. studeni te 1806. godine, čime je ukinuto postojanje Dubrovačke Republike, odnosno neovisnost ovog grada koja je trajala neprekidno 450 godina.

 Jug Hrvatske dobro pamti i posljednju zločinačku invaziju iz 1991. godine, kad su horde krvoločnih crnogorskih i srbijanskih četnika (isto tako uz pomoć subraće-Srba iz istočne Hercegovine) s kokardama i petokrakama na kapama koristeći vojnu silu tadašnje "JNA", haračili po Konavlima, Župi dubrovačkoj, Slanom i razarajući Dubrovnik, selo Ravno i druga hrvatska mjesta. Nepunu godinu poslije, razbijeni su i teško poraženi od Hrvatske vojske koja je silovitim i preciznim udarima oslobodila hrvatsku zemlju i zaposjela položaje u strateškom zaleđu Dubrovnika (Trebinje i okolicu), te tako spriječila moguća iznenađenja i onemogućila djelovanje topništva agresora na položaje s kojih su pobjegli, pa i na grad Dubrovnik, Cavtat i druga mjesta.