Ušli smo u 2022. godinu i svijet je znatno drugačiji nego prije dvije godine, ali pojedine stvari neće promijeniti pandemija. Recimo, nadmetanje svjetskih sila i borba država za moć i utjecaj. Nakon neshvatljivih stradanja u ratovima 20. stoljeća teško je zamisliti da bi se ikada više mogao ponoviti sukob velikih razmjera. Netko bi pomislio da je čovječanstvo naprosto moralo izvući lekciju iz tog vremena, ali čini se kako su sukobi konstanta, nešto što je neminovno i inherentno ljudskoj kulturi i prirodi.

Interesa je mnogo, a resursa je malo. Povrh svega, ljudi se razlikuju i po stotinu drugih stvari, ideoloških i kulturoloških. Kako usuglasiti sve to? Izbor je čini se boriti se kako tko zna i umije u velikoj mreži sukobljenih interesa. U ovako postavljenom sustavu, sukobi su doista neminovni. Sva sreća, resursa je još uvijek dovoljno puno da ljudi ne trebaju biti barbari jedni prema drugima.

Ponekada je dovoljno zamoliti. Međutim, “pojedi li budi pojeden” i dalje vrijedi u ovakvoj geopolitičkoj konstelaciji. Države se bore za svoje interese i to je činjenica.

Kako se civilizacija razvija, tako se razvijaju i sofisticiranije tehnike sukobljavanja koje iziskuju daleko manje žrtava u odnosu na prije, međutim, izravni sukobi i dalje postoje. Civilne i vojne žrtve neizbježan su dio geopolitičkih mijena. To je ono čega se promatrači, a vjerojatno i sami akteri najviše boje. Nitko ne želi žrtve, niti vojne, a kamoli civilne.

Na istoku Europe se s druge strane povlače ‘crvene linije’, točke bez povratka, izvode se provokativne vojne vježbe, pa se mnogi pitaju slijedi li nam novi rat kojeg nitko ne želi? Opasno tinja na Tajvanu, a na Bliskom istoku je situacija već uobičajena – problema je puno. Kina je ušla u otvorenu borbu za dominaciju s Amerikom. O tome koja su potencijalna žarišta u 2022. godini, za Dnevno je analizirao vanjskopolitički komentator, Branimir Vidmarović.

Crvene linije

Za početak smo se dotakli krize na istoku Europe gdje se otvoreno govori o tome da se neke stvari neće dopustiti ni pod koju cijenu. Ono što priču čini strašnijom je to što su zainteresirane strane odsjekle gotovo sve diplomatske veze. Pregovora nema. Rusija je poslala Americi neku listu svojih zahtjeva, ‘crvenih linija’. Hoće li se SAD to prihvatiti?

“Traje produbljivanje kriza i erodiranje povjerenja i komunikacije između čitavog Zapada i Rusije koja je došla do točke kada je predstavila svoje ‘crvene linije’, odnosno ne želi se miriti s potencijalnim širenjem NATO-a na Istok, odnosno Ukrajinu, Moldaviju ili Gruziju. Sada se ruski zahtjevi razmatraju i ovisno o rezultatu to će definirati razvoj događaja u 2022. godini. Ovo što se do sada događalo je zapravo napuhavanje prijetnje zato što nema realnog pomaka u procesu minskih pregovora između Ukrajine, Donbasa, Rusije i drugih strana. Nakupljaju se političke frustracije i Ukrajina pokušava još uvijek pokušava skrenuti pažnju na taj problem da se ne zaboravi, a politika Europske unije i SAD-a trpa Rusiju u isti koš s Kinom odnosno radi tu poveznicu da je riječ o saveznicima i da su automatski obadva loši. Tu ima još nekih mikrofaktora. Možda ta kriza ne bi bila tako izražajna da nije i Bjelorusije i njenog problema zajedno s baltičkim državama i Poljskom. Imamo tu i proces rasta strahova za sigurnost u baltičkim zemljama i u Poljskoj konkretno. Oni ne vide pomoć u Europskoj uniji nego se pokušavaju više povezati sa SAD-om da bi dobili na pažnji i značenju”, kaže Vidmarović.

Izgubljene diplomatske veze i strahovi od invazije

Strahovi od invazije veliki su i s jedne i s druge strane. Vidmarović kaže kako se tenzije dodatno i namjerno podgrijavaju iako za to nema temelja. Upozorava kako se svi boje hipotetskog problema, a ne stvarnog.

“Kako bi došli do toga, moraju negdje, ako ne izmisliti krizu, onda barem pojačati i potencirati ono što već postoji kako bi se činilo opasnijim. Svi ti faktori dovode do te kulminacije i strahova da će Rusija sa 185 tisuća trupa i izvršiti invaziju u Ukrajini.

Drugi problem je to što komunikacija između Rusije i NATO saveza gotovo da ne postoji. NATO je protjerao nekoliko ruskih diplomata i gotovo se više ne komunicira. Još su i uvjeti pandemije, pa je vrlo malo živih susreta u četiri oka. Tako da je ta komunikacija naravno dosta agresivna jer nitko nikoga ne vidi ispred sebe. Komunikacija me podsjeća na Facebook ili Twitter gdje se ljudi prijete i pišu gadosti samo zato što ne vide drugoga ispred sebe. Osim toga, kada nema široke komunikacije sve se može krivo shvatiti. U zadnje vrijeme su i diplomati počeli pisati što god im padne na pamet. Iz Poljske je primjerice bilo riječi da Nijemci grade Treći Reich jer EU kani kazniti Poljsku zbog mišljenja Ustavnog suda. Sve to se naslaže jedno na drugo, puno je tu malih događaja i problema”.

“Dva su moguća scenarija, Rusiji je prekipjelo”

“Ako se postavimo u njihove čizme, oni se isto pitaju što NATO želi od nas”, govori Vidmarović dodajući kako se i Rusija s druge strane boji invazije NATO-a. Ispričao nam je kako postoje dva scenarija, odnosno moguća razvoja događaja u 2022. godini između Rusije i Amerike

“Osim toga, Rusiji je prekipjelo da ih se stalno optužuje. Sada imamo ta dva dokumenta koje je Moskva uputila poslala u NATO, a u kojem su te točke, tako reći, smjernice za zajednički suživot između Zapada i Rusije. Što se tiče tog problema u 2022. godini, zasad su dva scenarija na vidiku. Jedan vjerojatniji, drugi malo manje vjerojatniji.

Ono što je vjerojatnije je da nitko na Zapada neće prihvatiti Putinove smjernice i da će onda Rusija odgovoriti onako kako je obećala. To podrazumijeva stvaranje vlastitih novih prijetnji. Pod time možemo podrazumijevati što god hoćemo jer su ovi u Moskvi dosta kreativni u zadnje vrijeme. To bi moglo biti razmještanje strateškog naoružanja u Bjelorusiji ili uspostava tješnje vojne ili financijske suradnje s Kinom. To bi mogao biti odmah od dolarskog sustava financijskih transakcija. Mogli bi doći do povratka nekom hladnoratovskom načinu razmišljanja, razmještanju raketa na nekim drugim područjima. Možda recimo u Venezueli, Kubi, Siriji, Iran, pa čak i Republika Srpska. To je ono što kažu u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova da će stvoriti svoje prijetnje. Na Istoku bi mogli pojačati suradnju s kineskom flotom u Istočnom kineskom moru. Jako je puno različitih dijelova svijeta gdje se ta prijetnja može stvoriti. Isključivo vojna. Rusija ne može nikome ništa financijski nametnuti i instrumentalizirati svoju ekonomiju jer nije tako velika. Ali u smislu vojnih prijetnji, mogu učiniti jako puno”, kaže nam Vidmarović i upozorava kako to nije povoljan razvoj situacije.

“Daljnje eskalacije”

“To će onda dovesti do daljnje eskalacije. Rusija će i tada pozivati da se sjedne za stol kada stvari postanu zaista opasne. Rusi bi htjeli razgovarati, ali Zapad naprosto Rusiju ne vidi kao partnera za razgovor. Drugi scenarij je sve zainteresirane strane sjednu za stol. Ipak, doseg je dosta ograničen. Multilateralni formati vrlo teško prolaze. U posljednje vrijeme lakše se dogovoriti ‘jedan na jedan’. Mala je vjerojatnost da će netko u Washingtonu prepoznati da je dobar trenutak da se svemu tome stane na kraj. Barem što se tiče zveckanja oružjem. Jedan od ta dva izbora obilježit će 2022. godinu”, poručio je.

“Ukrajina se mora oporaviti u gospodarskom smislu”

Mislim da bi pravi kompromis bio moguć kada bi Ukrajina bila razvijena zemlja. Da se oporavi i da ima dobro gospodarstvo i da njezini politički ne moraju neučinkovitost upravljanja zemljom mijenjati za političke krize. Ima jako puno tegoba u Ukrajini. Teško je provesti sve te reforme koje je nametnula Svjetska banka za kredite. Oni trebaju i podići cijene tako da budu tržišne. To znači poskupljenje. Potrebna im je liberalizacije plinskog tržišta, a to znači povećanje cijena za pučanstvo i to ne želi učiniti niti jedna vlast. Kao drugo imaju svoje oligarhističke lokalne interese. Taj manjak sposobnosti djelomično se pokriva konstantnim okretanjem prema Rusiji i krizama. Manjak reformi izađe iz fokusa, svi kažu, ‘o da, Rusija zvecka oružjem’. To bi po meni bila idealna varijanta, da se Ukrajina oporavi”, rekao je.

Ukrajina neće tako skoro u NATO savez

S druge strane, povučene su crvene linije, a Ukrajine se našla kao žrtva velikom geopolitičkog sukoba. Vidmarović kaže kako je NATO doista crvena linija za Rusiju, dok Europska unija nije. Upozorio je kako je uopće veliko pitanje kakve bi koristi bile od ulaska Ukrajine u NATO.

“Što se tiče Europske unije. Mislim da to nije crvena linija za Rusiju. Pitanje je što bi NATO dobio s Ukrajinom koja bi voljela ući. Ali NATO se trenutno nećka i kažu da nisu uvjeti ispunjeni i da tu ima problema. Pitanje je što bi i Ukrajina dobila od toga? Dakle, približili bi se ruskoj granici i dalje se više ne može ići. Što nakon toga? Ako se to dogodi nikada neće biti mira između Rusije i Zapada, a Ukrajina će uvijek biti na meti. To sada nitko ne spominje, da će ta jadna zemlja kakva je, nastradati. Želim im da se oporave i da pritom ne poginu, ali Ukrajina je politički pijun. I s jedne i s druge strane. Rusija više ne gleda na Ukrajinu ni kao zemlju koja je u njihovoj zoni utjecaja nego samo kao tampon zonu između nje i NATO-a.

Naravno, pitanje je, a što sa slobodnom voljom. Svatko od nas bi se složio da je slobodan odabir svakoga da uđe u bilo koju organizaciju. U ruskom pogledu na svijet ispada da nemaju pravo na to. I to je vrlo teško sada procijeniti što je u tome dobro, a što loše. Za sada je pristupanje Ukrajine NATO-u loša opcija. Ipak, posvećivanje reformama i pristupanje EU, mislim da bi to bila bolja stvar. Za Rusiju EU nije principijelni problem. Dapače, a s druge strane NATO im je problem. Osim toga, ti strahovi su preuveličani. Svi se boje, pa i Rusija, onoga što bi se moglo dogoditi za 20 godina. Ukrajina nema uvjeta za ući u NATO. To je dugotrajan proces, pogotovo u Ukrajini sa sovjetskim naoružanjem, morate promijeniti standard, kroz to je i Hrvatska prošla. Nije to samo tako. Neće se sutra preko noći odjednom donijeti odluka da Ukrajina ulazi u NATO i da je odmah katastrofa za Rusiju”.

“Prostor za dijalog”

Rusija se boji gubitka tampon zone, a Vidmarović nam priča kako bi se trgovina interesom mogla završiti.

“Zamislite koja je bojazan kada se ljudi svađaju i spremni su prijetiti na račun jedan drugoga zbog onoga što se još nije dogodilo niti se neće u narednih nekoliko godina. Svatko ima svoje argumente i kontradikcije. Ovo što Rusi traže napismeno garanciju da Ukrajina neće ući u NATO je isto razumljivo. Oni smatraju da im je obećano da se NATO neće širiti i smatraju da su prevareni. Također, smatraju da NATO nema smisla i pitaju se zašto uopće postoji ako Rusija nije prijetnja. Prema ruskoj viziji, NATO se ne smije širiti na ove tri ključne zemlje. Pritom je zanimljivo da Srbija nije spomenuta, niti Bosna i Hercegovina, ni Kosovo. To je najinteresantnija stvar. Ne radi se o širenju NATO-a dalje. Otvara se prostor za dijalog o tome tko može, a tko ne može. Kada bi na primjer bila neka razmjena. Iako je takvih razmjena bilo malo u povijesti, malo su izgledne. Ali ako se one već ne spominju, onda bi se moglo napraviti da NATO ode koračić tamo, a Ukrajinu, Moldaviju i Gruzija izostavi iz planova. Ima tih opcija, ali za to treba ponovno otvoriti diplomatske veze kako bi se političari i diplomati sastajali češće.”

“Situacija na Tajvanu je doista opasna”

“Što se tiče Tajvana i tu je situacija fantomska. Zvecka se oružjem i s jedne i s druge strane, a ničim izazvano. Radi se o projektu demokracija odnosno želji Bidenove administracije da podrži sve demokracije svijeta i udruži ih protiv Kine. Naravno tu je Tajvan, parlamentarna demokracija, bolna meta odnosno žulj Pekinga koji ga smatra svojim. SAD se do sada držao strateške neodređenosti i izražavao je službeno razumijevanje za stav Kine, ali nikada nisu izražavali svoj stav. Zbog te nove paradigme ‘autoritarizam protiv demokracije’, Amerika je počela otvorenije podržavati vladajuću Demokratsku progresivnu stranku koja ima secesionističke elemente. Ona u svojoj politici sadrži agendu pravne neovisnosti jer Tajvan je de facto neovisan, ima sve značajke suverene države, ali de iure pripada Kini. Predsjednica Tajvana i njezina stranka su te snage koje bi htjele u potpunosti učiniti državu neovisnom, a SAD ih u tome malo podržava. Daju im vjetar u leđa i guraju ih u riskantne vode. Pokušavaju ih pogurati da kažu neke nepromišljene izjave, da postanu aktivniji i hrabriji. To provocira Kinu i otvaranje tajlandskog predstavništva u Litvi također provocira. Da se to dogodilo prije 30. godina, nikome ništa. Kina sada pokazuje zube i izvodi svoje vježbe pored Tajvana što Amerikancima služi kao dokaz ‘eto vidite da su agresivni, pa idemo mi malo štiti i provoditi vježbe'”, priča Vidmarović.

Dodaje, kako na Tajvanu žive ljudi koji samo žele normalno živjeti i doživjeti starost. Umjesto toga, sada su uvučeni u situaciju koja doista ima potencijal za rat.

“Tako se zvecka oružjem oko situacije koja ne postoji. Niti Kina misli napasti Tajvan niti Tajvan kani objaviti de iure neovisnost. Opet imamo strahovitu inflaciju strahova oko događaja koji nije izvjestan. I Tajvan je u sličnoj situaciji kao Ukrajina. Postao je meta i politički pijun. Na Tajvanu žive normalni ljudi kao i Ukrajini, koji bi htjeli normalno živjeti i doživjeti starost. A sada ih se stavlja na tapetu”, kaže i postavlja pitanje, “tko će preuzeti trgovinsku razmjenu ako Kina blokira Tajvan”?

“Tko će preuzeti tajvanski izvoz?”

“Nameće se pitanje što dalje? Amerikanci su dali do znanja svijetu i Kini da je Tajvan strateški aktiv za SAD i to je razumljivo. Imaju pravo ulaziti u suradnju. Što se tiče vojne taktike, to je Bogom dan otok da se može zapapriti Kini. Ali pitanje je što dalje nakon toga? Ima li Amerika plan B nakon eventualno neovisnosti. Tko će ga i kako štiti? Kamo će se premjestiti trgovinski tokovi kad Kina uvede blokadu budući da je Kina najveći trgovinski partner Tajvana. Tko će preuzeti 100 milijardi izvoza Tajvana u Kinu? I tu opet dolazimo do toga da nema odgovora. Isto je i s Ukrajinom. Nema vizije što nakon tih ključnih trenutaka. Kina s druge strane ima. Nakon ujedinjenja Tajvana i Kine, zemlja i dalje ima široku autonomiju, mi ga poštujemo i volimo, on se jednostavno spaja s domovinom. Dakako više neće biti izbora, možda po uzoru na Hong Kong ograničene, ali će imati neku svoju autonomiju. Oni imaju tu viziju, ‘to su naša braća, sunarodnjaci’. E sad, nema vizije što ako počnu stvarno padati bombe, ako se Tajvan razori, ako Kina izgubi rat ili ako SAD izgubi rat, što dalje? Tajvan je strateški aktiv za Ameriku, ali civilizacijski-kulturološki nije. Isto je i s Ukrajinom. Nitko nije pitao ni same Tajvance o tome. Žele li oni rat i da padaju bombe. Oni su većinski za status qou koji će dovesti polako do neovisnosti, da se ne talasa, a sada ih se stavlja u situacija da se talasa. Kina se ljuti, Amerika obećava zaštitu”, kaže Vidmarović.

“Čeka se Kina da povuče prvi krivi korak”

“To je situacija koja vrlo lako može izmaći kontroli. Ona je opasna nažalost. Samo je pitanje tko će prvi izgubiti živce i SAD očekuje i nada se da će Kina učiniti prvi pogrešni korak. Pokušava se isprovocirati Kinu da napravi krivi korak, krivu procjenu. I da se onda jednostavno krene u totalnu blokadu i da se cijelom svijetu pokaže, ‘eto vidite kakvi su Kinezi’. Isto tako, ni u tom slučaju nema diskusije. Amerika i Kina su zaraćeni kulturološki, ideološki, idejno, ekonomski, tehnološki, samo ne vojno. Biden je nastavio Trumpovu politiku sukobljavanja s Kinom, samo je borbe prebacio na apsolutno sve i uvukao je Tajvan u taj sukob, a Biden je odlučio podići ulog i uvući taj otok o problem. I to je najopasnije od bilo čega drugog. Jedini kriterij za invaziju, Kini je otvoreno proglašenje neovisnosti. Puno o tome govori to kako se izražava Tajvanska predsjednica. Puno govori o slobodi, ali ne upotrebljava tu posebnu formulaciju da je Tajvan neovisan jer i ona shvaća do čega to može dovesti”.

Na kraju imamo Iran i Sjevernu Koreju. Tamo se kako nam kaže Vidmarović ne događa ništa. Zemlja se bori s teškim posljedicama pandemije i bori se svim silama da ne potone u mrak. S druge strane je Iran koji se ohrabrio otkako je Trump napustio sporazum o obogaćivanju uranija. Sada se Amerika pokušava vratiti za stol, ali Iranci su naravno manje popustljiviji i spremni na manje ustupaka nego što je to bilo prije.

Iran i Sjeverna Koreja

Ipak, dobra je stvar u tome što se pregovori redovito održavaju. Za razliku od onoga što se događa između Rusije i NATO saveza, barem postoji diplomatske veze.

“Za Iran je ova godina bila dosta mirna, kao i za Sjevernu Koreju. U Iranu se politički nije ništa posebno događalo, osim Afganistana jer su morali primiti još malo više izbjeglica. Što se tiče Sveobuhvatnog nuklearnog sporazuma u Beču se nalaze sve strane i razgovaraju hvala Bogu. Jako su teški pregovori i Amerikanci s vremena na vrijeme kažu da nema smisla, da će podići uloge i tako dalje, ali zapravo razgovaraju i pregovori idu prema naprijed. Kina posreduje i imam informacije da posreduje konstruktivno. Za sada je vrlo malo detalja, ai već se održao niz sastanaka. Postoje naznake da bi se sporazum mogao reaktivirati. Naravno ne u ovom obliku iz kojeg je Trump izašao jer Iranci sada traže da se stvari drugačije poslože”, kaže Vidmarović.

Iranci su sporazum kršili, ali su o tome redovito slali izvještaje Amerikancima.

“Nisu spremni na toliko ustupaka kao prije. Postoje naznake da bi se Sporazum mogao reaktivirati, naravno ne u ovom obliku iz kojeg je Trump izašao jer Iranci sada traže više garancija i da se stvari drugačije poslože i da više ne bude toliko ustupaka Zapadu, a Amerika se suočava s tom situacijom da su Iranci malo podigli svoje limite na obogaćivanje urana koje su oni polako kršili nakon što je Amerika napustila sporazum iako su Iranci stalno obavještavali Amerikance. Slali su im izvještaje o tome da će podići. Nije to u tajnosti napravljeno. Nisu poštovali sporazum, ali su ipak obavijestili sva nadležna tijela da ne poštuju sporazum. Ipak su se zadržali u nekim pravnim vodama i mislim da će se to nastaviti u 2020. godine u kojoj bi moglo doći do nekog minimalnog napretka. Problem je konkretno prebačen na bilateralnu razinu budući da okvir sporazuma koji se tiče drugih zemalja i dalje stoji. Svijet se bojao prijetnje Sjeverne Koreje, ali ova godina je bila izuzetno mirna, sve su snage bacili na testiranje, zaštitu građana i karantenu”, zaključio je Vidmarović.