U petak, 25. kolovoza navršavaju se 32 godine od početka krvoločne i barbarske opsade Vukovara, našeg Grada Heroja. Kako je tekla sama opsada i koju su kalvariju hrvatski branitelji, ali i civili prošli priča je koja se uvijek mora iznova ponavljati, ali također i priča koja je dobro poznata. No kako su točno izgledali dani Hrvata u Vukovaru pred samu opsadu, nedovoljno je ispričana priča, koju svatko treba znati. U tome su nam pomogli Violeta Grdić i Ante Đapić, Vukovarci koji su iz prve ruke svjedočili svemu što je prethodilo krvavoj, najkrvavijoj bitci u Domovinskom ratu.

Vukovar je grad koji je postao simbol otpora u Domovinskom ratu. Grad koji danas nosi naziv Grad Heroj, najviše je razrušila JNA, a zajedno s četnicima, uglavnom s ovog područja, učinila je najmonstruoznija mučenja i ubojstva. Ovčara i Velepromet ostat će zapamćeni po zvjerstvima koja su učinili četnici pod okriljem JNA. Srpske logore na teritoriju Srbije pamtit će doživotno vukovarski branitelji, dok su vukovarske majke, očevi i žene još uvijek u potrazi za velikim brojem nestalih. Masovne, ali i grobnice koje kriju nekoliko tijela razasute su po slavonskim njivama, a neke od njih domaći Srbi prekrili su smećem.

Grad koji je prije rata bio poznat po suživotu Hrvata i raznih manjina postao je razrušeni grad. Svaki normalan čovjek zapita se kako je moglo toliko zlo izaći na vidjelo baš u ovom gradu okruženom poviješću i iskonskom ljepotom.

Violeta Grdić (dalje u tekstu VG) priključila se obrani Vukovara iako je kao razvedena žena svojoj kćeri bila i otac i majka. Dok je ona prevozila ranjenike u “Fići”, a poslije iu sanitetskom kombiju te je uskakala i kada je trebalo braniteljima skuhati ili oprati robu, njenu djevojčicu čuvala je baka.

Ante Đapić (dalje u tekstu A.Đ.) iz Vukovara je stao obranu svog grada i svog naroda u uniformi hrvatske policije. Nakon pada Vukovara Ante je završio u logoru, a iako te mjesece nikada neće zaboraviti, danas je sretan što živi u slobodnom Vukovaru i bez straha može reći da je Hrvat.

Ante i Violeta pokazali su nam da rat posebno poveže ljude i stvori doživotna prijateljstva. Iz svoje perspektive pokušali su nam objasniti kako je počeo rat u Vukovaru.

VG : “ Ja ne znam kako je počeo rat u Vukovaru. Ja samo znam da je počelo pucati i da je sve išlo nekakvim svojim tijekom, kako bih rekla. Jednostavno si imao potrebu braniti sebe, svoju obitelj, svoju kuću, svoje dvorište, jer normalno da nije normalno da puca. Da ljudi ginu. Normalno da nije normalno ”.

A.Đ .: “ Prvo smo svi osjećali neku napetost krajem tih '90-ih, osjećalo se u zraku da nešto ne paše. Kraj tih '90-tih bili su štrajkovi, ljudi su bili nezadovoljni i onda, događa se u jednom trenutku da se razgovara o Hrvatskoj unutar Jugoslavije. Tada prvi put mi, pošto je ovdje na području Vukovara bilo problematično reći da ste Hrvat, a usto još Katolik, i onda kada ste doživjeli prvu situaciju da možete reći da ste Hrvat, onda je to bilo 'to su ustaše'. Onda smo mi rekli ok ako je to to, ali smo mi Hrvati. I taj osjećaj kad ste vi čuli bana Jelačića bez frke, pjesme one naše, kao da smo bili na dopingu. To je bila euforija gdje ste vi konačno prvi put mogli izraziti se i izjasniti se kao Hrvat bez nekog straha .

Kada se to počelo događati onda su počeli neredi, nemiri, neslaganja… Unutar toga mi smo htjeli samo svoj nacionalni identitet, svoj jezik, svoju republiku. Tada još ne državu, ali negdje u toj priči smo htjeli svoju državu. I onda kad je to krenulo, sjećamo se prvih barikada, onda nam je bilo jasno da se stvari događaju. Prva situacija gdje je moj brat otišao u Hrvatsku policiju, 05.08.'90.-te, onda sam znao da je ozbiljno. Moj brat je prvi otišao, za njim sam otišao u drugu grupu i onda je otišao moj stariji brat.

I onda polagano taj period '90.-te, to je još bila milicija, onda se to počelo preustrojavati, vidjelo se da je to ozbiljno. Onda, izbori kad su prošli, kada je bio referendum… nevjerojatna stvar – Hrvatska. Kako to lijepo zvuči. Prvi puta vi na ovom prostoru kažete Hrvatska. Recimo, prije dođemo u Split na more i oni kažu vi ste Srbi. Ma, mi smo bili uvijek Hrvati i ostali “.

VG : “ Sve je to funkcioniralo normalno. Mi smo se svi, relativno dobro, jedni s drugima družili, pozdravljali, pili smo kavu, išli smo jedni kod drugih… Normalno smo živjeli. Ja sam imala prijateljicu koja je pravoslavne ispovijesti koja je imala dvoje djece, isto je bila rastavljena. Ona je dolazila kod mene, ja kod nje, pile smo kavu, izlazile… “.

A.Đ .: “U globalu bio je to jedan suživot. Moji roditelji su doselili ovdje '68., dakle ja ne govorim o Vukovaru prije toga. Ja sam tada imao 4 godine. Kako sam živio tu od svoje četvrte godine i školovao se, ovaj grad je postao dio mene. Ja sam sebe doživljavao kao dio njega. I danas to tako mislim, jer je Vukovar moj grad. To je bila jedna tolerancija, jedan suživot, jer je postojala jedna stranka, jedna vlada, jedan Tito. Vi tu niste imali izbora. Znači, kada imate demokraciju, izbore, pravo glasa, to je nešto drugo. Ne kažem da smo mi tu živjeli bajno. Živjelo se teško, jer vi da biste živjeli u Vukovaru morali smo, pored toga što smo radili u kombinatu raditi još nešto doma. Imali smo komadić zemlje ili nešto, svako je imao životinje, znači svinje i kokoši. Uz to što je radio 8 sati, svakako se morao još nečim baviti. Većina nas koji smo živjeli tu,“.

VG .: “ Kad se približilo vrijeme rata, kad se počelo pucati, moja se prijateljica srpske nacionalnosti jednostavno pokupila. Rekla mi je da ona to ne može podnijeti i da mora otići i otišla je. Pokupila je svoju djecu i otišla. Nije mi bilo jasno da odlaziš od svoje kuće zato što tamo negdje puca, a onda kada su počeli baš po nama pucati onda sam shvatila zašto je otišla “ .

A.Đ .: “ Ja sam živio u kvartu u kojem je prije rata bilo 2 posto Srba. Živio sam na Mitnici, a živim i sada tamo. Odgojili su me roditelji 'voli svoje, poštuj tuđe', 'ne čini drugom ono što ne čini tebi drugi', 'ne poželi nikome zlo', 'ako možeš pomoći, ne odmozi'. I danas živeći ovdje ne smatram da postoji razlika između mene i bilo kojeg lojalnog Hrvata pravoslavne vjere ili da kažem Srbima. Smatram da smo mi jednakopravni u svemu, ali ta jednakopravnost bi se trebala ogledati iu ljubavi prema ovoj domovini Hrvatskoj. Ako svi koji žive u ovoj Hrvatskoj traže blagostanje, lagodan život, plaću, zaštitu, sigurnost, razmišljaju li te osobe da ako netko ugrozi ovu državu budu spremne branit nju. Malobrojni Srbi to jesu.

Ja sam bio u logoru gdje su skupa sa mnom bili i Srbi. Među najpoznatijim Srbima, imenovat ću samo Predraga Peđu Mišića. Ima ih još, imate statistike i popise. Ja smatram da je tim ljudima bilo puno teže u logoru nego meni, jer su se oni kao Hrvati pravoslavne vjere borili za Hrvatsku. Spomenut ću i gospodina Miljkovića, inspektora u policiji koji je bio u logoru, koji je prošao neke stvari i koji je izašao iz logora rekao ovako: 'Ja sam Hrvat pravoslavne vjere'.

Smatram da je pravo svakog Srbina da živi i uživa ovu domovinu, ali isto tako da poštuje i da je ljubi jednako kao svi mi, a ako dođe stani-pani da se bori za nju. Ako doživljavaš ovu Hrvatsku u kojoj živiš svojom domovinom onda jednako imaj prava, ali i obaveze. Ne mogu shvatiti da u ovom gradu netko kaže 'ja sam Srbin'. Zašto ti ne kažeš ja sam Hrvat, jer živiš u Hrvatskoj i imaš hrvatsku domovnicu. Deklariraj se kao manjina, ali jesi li ti Hrvat kad živiš u Hrvatskoj “.

VG .: “ Vukovar je prije rata bio predivan. Predivan i lijep grad. Ja sam tu rođena, ali sam odrasla u Borovo naselje. Zelenila je bio kao u priči i bilo nam je prekrasno. Grad je bio stvarno lijep. Imali smo sve što smo trebali imati, od kina, kazališta do bazena, do kupališta, bolnicu, sve što je god trebalo za jedan grad i normalno življenje smo imali. Ljudi su bili isto kao i sada, isto je to, s nekim si mogao, s nekim nisi. Kako smo mi u ono vrijeme odgajani kao bratstvo i jedinstvo, nismo jednostavno gledali tu neku razliku tko je tko, tko je što. Družili smo se svi zajedno.

Međutim, kad se 'počelo kuhati' onda se vidjela ogromna razlika, onda su ljudi jednostavno nestajali. Odjednom nema ljudi, pa gledaš gdje je ovaj, gdje je onaj i onda shvatiš da su oni znali da će se dogoditi zlo i da su otišli na vrijeme. Otišli su da ne bi dočekali to zlo. Negdje su odlazile cijele obitelji, negdje su ostajali muškarci da se prikrije, kao žena je otišla kod svojih u Srbiju, ali definitivno su cijele obitelji odlazile. Nisi ti primijetio da oni odlaze, nego jednostavno vidiš da ih nema. I onda, krene ono što je krenulo i shvatiš da su oni sve to znali “.

A.Đ .: “ U radnoj sredini gdje sam ja bio to je bio šok kad smo '90-e bili na referendumu. Onda su oni komentirali 'za kog' si glasao'. Ja sam rekao 'za Tuđmana, za Hrvatsku', a oni su rekli ti si tuđmanovac, ti si ustaša. Bila je, naravno, jedna manjina koja je to prihvatila normalno. Znate i sami da je među ljudima koji su branili ovaj grad bilo i Srba, ali isto tako je bilo i Hrvata koji su bili na strani jugo vojske. Tada su se ti ljudi deklarirali kao Jugoslaveni, a ne Hrvati. Jednostavno smo osjetili kao da im nešto oduzimamo.

Oni su, sjećam se, '90-e rekli 'ako Tuđman dođe na vlast mi ćemo se morati seliti'. Prošli su izbori i ja sam im rekao 'prošli su izbori, a nitko od vas još nije odselio'. Ja sam im tada rekao 'zašto to govorite, bunite narod, a to nije točno'. I onda, kada se to dogodilo, ja sam u tvornici Borovo dao otkaz i otišao u policiju i već '90-te sam radio u hrvatskoj policiji u Vukovaru ”.

VG .: “ Ja sam preuzela ulogu oca u obitelji i bila sam i majka i otac. Razvela sam se i došla sam kod mame u obiteljsku kuću, tako da smo bile nas tri žene i netko je morao biti gazda i onaj koji vodi. Kad je sve to počelo morala sam se priključiti i uključiti. Takva sam da ne mogu sjediti i ne znati što se događa. Jednostavno moram znati što se događa da bih mogla zaštititi svoju obitelj prvenstveno, pa onda i sve ostale i Hrvatsku ”.

A.Đ .: “ U kombinatu Borovo, gdje sam radio do '90-e bio je ljudi iz cijele tadašnje Jugoslavije. Borovo je bio kombinat koji je poslovao u Srbiji u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj. Oni su imali svoje prostore u kojima su prodavali svoju robu unutar cijele Jugoslavije. Borovo je tada zapošljavalo 21.000 radnika. Znači, to je bio kombinacija kože, gume i obuće. Borovo je živjelo unutar grada kao jedna cjelina. I inače, Vukovar je imao jako gospodarstvo, Luku Vukovar, Vutex, Vupik, Vinarija, ratarstvo, stočarstvo, voćarstvo, manji kombinati, građevinarstvo. Vukovar je bio bogat grad ”.

VG .: “ Što se tiče njih, to se krilo do zadnjeg trena. Oni nisu pokazivali takvu netrpeljivost prema nama da bi mi nešto primijetili, nego kad je počelo sporadično pucanje prije petog mjeseca, prije Borova Sela. Bila je situacija da čuješ neki rafal, ali misliš 'neko je pucao, valjda lovci'. Međutim, to je postajalo sve učestalije i učestalije i došlo se do onoga do čega je došlo, da se pucalo svakodnevno, da se morala postaviti obrana i sve ostalo. Počeli su nadlijetati i vojni avioni. Ja ih, recimo, nisam odmah primijetila, jer nisam obraćala pažnju. Ali, kad je počela obrana onda su nas počeli i granatirati i mitraljirati “.

A.Đ .: “ Vukovar je tada bio općina i imali smo oko 83 tisuće stanovnika, s tim da je tada u Općini bio i Ilok. Sam grad je imao negdje oko 40 tisuća stanovnika, s tim da je omjer bio negdje 37 do 40 posto Hrvata i ne znam koliko Srba i manjine. Hrvati su bili većina i do toga su bili Srbi po broju i manjini među kojima je bilo Ukrajinaca, Slovaka, Čeha, Mađara, Nijemaca, možda čak i Židova” .

VG .: “ Problem je što je Vukovar na samoj granici sa Srbijom. I to je najveći problem i zato i jeste bio rat u Vukovaru. Oni su htjeli uzeti sebi taj teritorij kako bi pokorili taj narod, a da bi to sve skupa napravili morali su pokoriti i grad. I krenuli su u osvajanje. Tako je prošao Ilok, tako je prošao Vukovar, tako je prošao Dalj. Bilo mi je prestrašno vidjeti da ta vojska ide na narod “.