Domovinski rat je tijekom kolovoza 1991. bio već u zamahu, a paravojska Krajine (TO Krajine) je na današnji dan,  20. kolovoza 1991. godine donijela odluku koja će Hrvate naknadno koštati u svakom smislu i koja će neka pitanja ostaviti otvorena sve do danas. Naime, krajiška vojska toga se dana službeno priključila snagama JNA koja je preuzela zapovjedništvo.

Na taj način sve oružane snage “krajine” postaju dio zapovjednog sistema Oružanih snaga SFRJ. Zapovjednik TO je po položaju Milan Babić, dok je Milan Martić postavljen za njegova zamjenika i zapovjednika zaduženog za jedinice milicije u štabu TO.

Osim što je značilo novi iskorak prema ostvarenju ideje o velikoj Srbiji i veliku nevolju za Hrvate, ovo ujedinjenje dio je osmišljene ideje pri kojoj bi se Srbija dočepala svoga cilja, a da pritom ne bude službeno umiješana u rat (što niti do danas nije priznala).

Namjerno su inzistirali na “krnjoj Jugoslaviji”

Sve trupe poput Arkanovih Tigrova, Šešeljovih Belih orlova i sličnih paravojnih jedinica koje su pristigle iz Srbije, nazvale su dragovoljačkim postrojbama koje su u Hrvatskoj neslužbeno i samoinicijativno. Tako je od toga trenutka pod krinkom JNA – rat predvodila Srbija sa pridruženom srpskom paravojskom čije je zločine šutke odobravala. Njihovi zajednički zločini zabilježeni su po cijeloj Hrvatskoj, a Vukovar i Ovčara su najogledniji primjer četničkih zločina kojima je JNA “otvorila vrata”.

Mihajlo Marković, ideolog SP Srbije, tada je izjavio kako nikako ne smiju inzistirati na “velikosrpstvu” već “krnjoj Jugoslaviji” znajući da će tako Srbija izbjeći optužbe za iniciranje rata u Hrvatskoj i sudjelovanje u njemu:

“Primarni je srpski nacionalni interes da Republika Srbija tako vodi strategiju obrane srpskog naroda u Hrvatskoj da pred svijetom ne bude otpužena da sudjeluje u agresiji protiv RH. U našem je vitalnom interesu da obranu srpskog naroda u Hrvatskoj vodi JNA koja je i po našim zakonima i po međunarodnim mjerilima za to odgovorna. U našem je interesu u sadašnjoj fazi raspleta jugoslovenske krize da inzistiramo na Jugoslaviji (bez Hrvatske i Slovenije) a ne na Velikoj Srbiji. Nova granica treba u Hrvatskoj slijediti liniju razdvajanja srpskog i hrvatskog naroda. I upravo JNA treba da se domogne te granice”, kazao je Marković.

“Zadovoljen je prvi pravni akt za potraživanje ratne odštete”

Posljednja nada za pokretanje postupka isplate ratne odštete od Srbije čučala je u mogućnosti da se nekima od srpskih vođa u Haagu dokaže krivnja za udruženje u zločinački poduhvat, čime bi se automatski dokazalo izravno sudjelovanje njihove zemlje u ratnim djelovanjima.

To se i dogodilo presudom bivšim čelnicima srbijanske Službe državne sigurnosti (SDB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju koji su za udruženje u zločinački poduhvat dobili zatvorske kazne.

No, čini se kako su samo rijetki ovu presudu prepoznali kao mogućnost zahtijevanja isplate ratne odštete od Srbije. Jedan od njih je Pero Kovačević. “Pratio sam ovaj 18-godišnji sudski proces od samoga početka i svjestan sam da hrvatski narod ne shvaća zašto je bilo kakva osuđujuća presuda nama dobro došla. Iako je tužiteljstvo tražilo doživotne kazne, a obrana oslobađajuće, mi sa ovim moramo biti zadovoljni jer je riječ o ljudima iz tadašnjeg srbijanskog državnog vrha i najbližim Miloševićevim ljudima. Dakle, ovom presudom zadovoljen je prvi pravni akt za potraživanje ratne odštete od Srbije i Hrvatska konačno može napraviti prvi korak ka obeštećenju jer je dokazan osmišljeni zločinački poduhvat”.

Kandić: “Presuda jednom narodu je najvažnija”

Zanimljivo je da je od ove presude koja za Hrvatsku ima krucijalnu, povijesnu i ekonomsku važnost, prošlo gotovo dvije godine, a da se time još uvijek nitko nije ozbiljno pozabavio. Za razliku od hrvatskog političkog vodstva, ovom se pričom pozabavila bivša izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić iz Beograda.

Ona nam je uoči čitanja presude kazala kako će pravda u potpunosti biti zadovoljena osude li ih kao sudionike u udruženom zločinačkom poduhvatu jer je “taj dio optužnice najvažniji”: “Doduše, nakon takve presude bi u Srbiji najprije nastao tajac jer bi se to tumačilo kao presuda jednom narodu, a ne zločinačkoj skupini”.