GDJE JE ZAVRŠIO UKRADENI NOVAC ZA OBRANU HRVATSKE? Milanović traži rasvjetljavanje najveće ratno-profiterske priče

Sasvim neočekivano i potpuno benigno, a da ne ulazi u meritum predmeta, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović mogao bi jednim dopisom koji je iz njegova ureda upućen u Državno odvjetništvo pokrenuti rasvjetljavanje najveće ratno-profiterske, a posljedično tome i pretvorbene afere u hrvatskoj povijesti. Nikad do kraja nisu rasvijetljeni računi za financiranje obrane Hrvatske, otvoreni u Austriji, a tokovi novca s njih mogli bi objasniti procese koji su se odvijali u hrvatskoj pretvorbi i proces nastajanja novih hrvatskih bogataša koji su prigrabili, prisvojili i feudalizirali Hrvatsku.

Postupnim analizama, ponajprije istraživačkih novinara, pojedinaca i samih financijera obrane RH, a ni u jednom slučaju na temelju inicijative nadležnih hrvatskih istražnih tijela, složen je mozaik tokova novca koji su iz Austrije išli prema Hrvatskoj. Ne može se reći da dio novca koji je uplaćen na posebne račune za ostvarivanje hrvatske državnosti nije upotrijebljen za kupnju oružja, no njegov veći dio završio je u privatnim džepovima, koji se dijelio po stranačkom – HDZ-ovskom ključu, pa u i džepu samog predsjednika Franje Tuđmana!

Novac iz Villacha, osim za oružje, ubacivao se u legalne kanale za financiranje u Hrvatskoj, putem bankarskih depozita i uplata, na posebno otvorene račune u Hrvatskoj. Taj novac sudjelovao je u pretvorbi (torbari), uplaćivao se na račune off-shore tvrtki u europskim i svjetskim poreznim oazama; taj novac je sudjelovao u privatizaciji banaka zamaskiran na “skrbničkim računima” i završavao ili bi završio u stranim kompanijama koje se predstavljaju kao strani investitori u Hrvatskoj, a zapravo se ulaže hrvatski novac kroz kompanije nominalno stranih vlasnika. Na inozemnim računima završio je dijelom i novac od prodaje stanova u Hrvatskoj, dio od financijskog inženjeringa koji je organizirala hrvatska Vlada… Tim novcem kupovane su nekretnine, vrijedna zemljišta, tvrtke na pomorskom dobru, hoteli, odmarališta, kampovi… Taj proces traje do danas. Istraga o porijeklu novca investitora u Hrvatskoj nema!

Zbog svega toga, Hrvatska je postala i ostala najveća praonica novaca ratnih profitera u Europi, ako izuzmemo Švicarsku.

Politički establišment

Na temelju svoje kaznene prijave protiv Hrvoja Šarinića, kao jednog od trojice potpisnika računa u Villachu, član riječkog Pokreta otpora Radovan Smokvina obratio se krajem prošle godine aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Iako se Smokvina obraćao i prethodnim predsjednicima, Milanović je napravio najkonkretniji potez upućujući službeni dopis glavnoj državnoj odvjetnici Zlati Hrvoj-Šipek tražeći očitovanje vezano uz kaznenu prijavu protiv sada pokojnog Hrvoja Šarinića uz predočenje dosadašnjih nalaza. Iako je Ured predsjednika poslao dopis 23. studenoga 2020. godine, do danas, pet mjeseci nakon toga, još nije dobio nikakav odgovor, a zbog komplicirane situacije u koju je uključen hrvatski politički establišment, pa i sam predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, pitanje je hoće li se Državno odvjetništvo očitovati na predsjednikov nalog.

U kaznenoj prijavi iz 2003. godine, ne temelju koje se očitovao Ured predsjednika Milanovića, upućenoj Državnom odvjetništvu, odnosno USKOK-u, navedeno je nekoliko činjeničnih podataka. Prije svega navodi se kako su Hrvoje Šarinić i Gojko Šušak 14. 3. 1991. godine na svoje ime otvorili povjerenički račun kod Bank fur Karnter und Steiermark AG u austrijskom Villachu. Na taj su račun hrvatski iseljenici uplaćivali novac za obranu Hrvatsku. Bilo je otvoreno pet posebnih partija računa za različite valute. Uz Šuška i Šarinića, treći potpisnik računa bio je, također pokojni, bivši ministar financija Jozo Martinović.

Nakon sumnje u transparentnost novca koji je uplaćen najprije na račun u Švicarskoj, a nakon toga u Austriji, i nakon otvorene medijske afere Šarinić u proljeće 2002. godine, podnositelj prijave tražio je podatke o iznosima, uplatiteljima i načinu trošenja novca koji su uplatili hrvatski iseljenici. Pokretanjem istražnog postupka protiv Hrvoja Šarinića i ostalih od Državnog odvjetništva u Klagenfurtu zbog organizirane prevare, 21. siječnja 2002. godine ukinuta je bankovna tajna rješenjem njihova Županijskog suda. U tom istražnom postupku utvrđeno je da je više od 100 milijuna eura iseljeničkog novca završilo na računima off-shore kompanija u Lihtenštajnu i Monaku, kao i na računima i u džepovima privatnih osoba i političara. Prema analizi bankovnih transakcija, osnovano se sumnja da je najveći dio iseljeničkog novca protupravno prisvojen!

Godine 1998. Hrvoje Šarinić zatvara račun u Villachu, a prije toga posljednji iznos – 3041 milijun DEM-a uplaćuje na račun HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, otvoren kod Privredne banke Zagreb. Zakladom je tada upravljao Ivić Pašalić. Zaklada je priznala da je novac tuđi i da joj ne pripada, ali ga nije vratila uplatiteljima. Poslije hrvatska Vlada prisvaja taj račun.

Zaustavljena istraga

Smjenom političkog vodstva i dolaskom na vlast koalicijske vlade koju vodi Ivica Račan, Ministarstvo unutarnjih poslova RH u svojem dopisu od 7. rujna 2001. godine moli Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Austrije za suradnju u vezi s pljačkom iseljeničkog novca iz Villacha. Nakon toga dolazi do ukidanja spomenute bankovne tajne, a i sam uplatitelj novca kao iseljenik, Radovan Smokvina, podnosi kaznenu prijavu i kod Državnog odvjetništva u Klagenfurtu. Godine 2003. Županijski sud iz Klagenfurta kontaktira sa Županijskim sudom u Zagrebu i nastoji im prebaciti predmet Šarinić na dalje vođenje. To se realizira već sljedeće, 2004. godine te Državno odvjetništvo iz Klagenfurta traži od hrvatskog pravosuđa da podigne optužnicu protiv Hrvoja Šarinića zbog organizirane prevare u vezi s iseljeničkim novcem.

Nakon formalnog pokretanja postupka protiv Šarinića od MUP-a RH, prestaje svaki interes državnih institucija za utvrđivanje Šarinićeve odgovornosti u ovoj organiziranoj pljački. Tu se ponajprije misli na Državno odvjetništvo, USKOK, MUP i Županijski sud u Zagrebu.

Uslijedio je sudski epilog: tužbe Smokvine protiv Hrvatskog državnog zavjeta i Hrvoja Šarinića, kojeg je zastupao tadašnji odvjetnik, a sadašnji predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović.

S obzirom na aktualnost teme i velik interes medija o ovom slučaju, mnoge informacije otišle su u javnost koja je bila zatečena količinom prljavština s novcem iseljenika kojima je trebao biti postignut kakav plemenit cilj, a ne da on služi kao inkubator za tajkune.

Zbog brojnih napada na Šarinića putem medija, njegov odvjetnik Miroslav Šeparović bio je prisiljen oglasiti se demantijem u kojem se poslužio lažima. Tako je, između ostalog, u njegovoj izjavi navedeno: “Vlasnik računa u Villachu bila je Republika Hrvatska, a ne g. Hrvoje Šarinić, a g. Šarinić nikada nije dizao novac s tog računa, kao ni s bilo kojeg računa na koji je dijaspora uplaćivala novac za obranu Hrvatske”.

Tajni dokumenti

Da je tadašnji odvjetnik, kako bi zaštitio svojeg klijenta lagao, dokazuju potpisni kartoni dostavljeni putem austrijskog Državnog odvjetništva, na kojima se jasno vidi tko su ovlašteni potpisnici. Na tom dokumentu, datiranom 14, 3. 1991. godine, jasno se vide potpisi Hrvoja Šarinića i Gojka Šuška. I ne samo to, već je objavljen podatak o putovnicama kao dokaz identiteta potpisnika. Zanimljivo je spomenuti kako je tada Šarinić koristio francusku putovnicu, dok je Šušak imao jugoslavensku, a ne kanadsku.

Zbog nepostupanja državnih institucija o konkretnoj kaznenoj prijavi vezanoj uz ratno profiterstvo, Smokvina šalje brojne požurnice, ali i ostaje u kontaktu s Državnim odvjetništvom iz Austrije, koje mu dostavlja zanimljiv dokument Zemaljskog suda Kneževine Lihtenštajn, iz Vaduza, od 5. 5. 2010.

Dokument je poslan Državnom odvjetništvu u Klagenfurtu. U dopisu Zemaljski sudac Carlo Ranzoni samo potvrđuje pošiljku koju je poslao 4. 5. 2010., a odnosi se na dodatni paket dokumenata koji su zaplijenjeni u lihtenštajnskom odvjetničkom uredu Hoop & Hoop s kojim je uskoro surađivao Vladimir Zagorec.

U dopisu su prvo nabrojena 22 poduzeća koja su naknadno otkrivena nakon što je sudstvo u Lihtenštajnu 18. 3. 2010. izvršilo premetačinu u odvjetničkom uredu Hoop & Hoop. Kopije zaplijenjenih dokumenata poslane su u Klagenfurt. To znači da Klagenfurt ima svu dokumentaciju vezanu za pranje novca s imenima i prezimenima, a osnivač tih poduzeća je Vladimir Zagorec.

Drugih 26 spomenutih poduzeća već su bili poznati Klagenfurtu. Znači, Vladimir Zagorec imao je ukupno 48 praonica novca, zajedno sa svojim partnerom Geroldom Hoopom.

Na kraju dopisa sudac Ranzoni piše da raspolaže s još puno zaplijenjenih dokumenata o kojima će se posebno raspravljati. Na 4. stranici piše da su od posebnog interesa podaci o nekom Zdenku Zriliću i njegovoj konkretnoj ulozi s drugim osumnjičenicima i Vladimirom Zagorcem…

Na kraju Ranzoni pita kolegu u Klagenfurtu ima li Klagenfurt želju dodatno ispitivati dr. Gerolda Hoopa te kaže da mu stoji dalje na raspolaganju za sva daljnja pitanja.

S obzirom na to da su svi akteri i potpisnici ozloglašenog računa u Villachu mrtvi (Šušak, Šarinić, Martinović), trag novca, zahvaljujući lihtenštajnskom dokumentu, dovodi do degradiranog generala Vladimira Zagorca s njegovih 48 tvrtki preko kojih je izvlačio i prao novac.

Zbog afere s Hypo Alpe Adria Bank (HAAB) osuđen je u Austriji na dvije godine zatvora. Austrijski mediji javljaju da ga je Zemaljski sud u Klagenfurtu prvostupanjski proglasio krivim za to da je skupa s bivšim šefom uprave HAAB Internationala Günterom Striedingerom oštetio “skandal-banku” za 17,68 milijuna eura. Međutim, vezano uz pranje i izvlačenje novca s iseljeničkog austrijskog računa dosad protiv njega nije pokrenut nikakav postupak, a više je nego očito da je taj novac investiran u građevinske projekte koji su s njim imali veze, a prije svega se odnose na jadransku obalu i otoke. Kako bi se prikrio tok novca, poslužio je HAAB, gdje je kreditni novac bio najvjerojatnije samo depozit.

Gerold Hoop u navedenom je suđenju dobio samo uvjetnu kaznu od dvije godine.

Međutim, iz citiranog i prevedenog dokumenta iz Lihtenštajna znakovito je ime Zdenka Zrilića, na kojeg upućuje Carlo Ranzoni. Očito je da Zdenka Zrilića pronašao kao ključnu osobu koja ima neposredne veze sa Zagorčevim brojnim tvrtkama, a u skladu s time, i s izvlačenjem i pranjem novca s iseljeničkog računa. A Zdenko Zrlić je veliki investitor na zadarskom području. On je, naime, početkom devedesetih postao savjetnik Hypo Alpe Adria Banke u Hrvatskoj, a prvi je u Hrvatskoj, kako je objavljeno u medijima, dobio dozvolu za izgradnju solarne elektrane.

Povezuje ga se s hotelima Falkensteiner i s gradnjom njihova hotela Iadera u Petrčanima kod Zadra. Spominje ga se u vezi s gradnjom najvećeg zadarskog trgovačkog centra Supernova, s tvornicom vode Santa te s tvrtkama Maraska, Velux, Tehno i Nautilus. Bio je uključen u projekt gradnje luksuznih vila u Punta Skali. Godine 2012. preko svoje tvrtke International Saeport ugovorio je prodaju 100-postotnog udjela u marinama Dalmacija i Borik koje imaju 1400 vezova u moru i 550 na kopnu turskoj Dogus grupi.

Ustavni sud

Iste godine pojavila se informacija da su austrijski istražitelji pokrenuli istragu protiv 112 osoba, a među njima je i Zdenko Zrilić, zbog sumnje da su sudjelovali u malverzacijama s kreditima Hypo Banke, što ne treba unaprijed isključivati. Na kraju treba spometi da u ratnim razaranjima srušenu tvornica Folijaplast s partnerima Zvonimirom Nižićem i Ivom Pastuovićem prebacuje u Umag.

Hoće li Milanovićev slučajni dopis upućen glavnoj državnoj odvjetnici Zlati Hrvoj-Šipek možda pokrenuti lavinu raščišćavanja ratno-profiterske trakavice teško je reći, ali takva istraga objasnila bi način nastanka mnogih hrvatskih tajkuna. Milanović je dao nalog glavnoj državnoj odvjetnici da ispita elemente kaznene prijave, iako u isto vrijeme zaboravlja da je istragu o tim iseljeničkim računima prethodno započeo i bivši ravnatelj policije u Račanovoj vladi – Ranko Ostojić, ali je, nakon nekoliko razmijenjenih dopisa s austrijskim kolegama odustao iz samo njemu poznatih razloga.

Istragu protiv ratnih profitera mogao bi stopirati i spriječiti i sam predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, koji je, dok je bio odvjetnik, branio jednog od njih, a taj kojeg je branio sigurno nije djelovao sam. Dakle, bez pritiska medija i javnosti nitko od političara i institucija neće učiniti ništa, kao što je praksa pokazala!