Jedna od stvari koje bi svaki političar trebao imati jest osjećaj za stvarnost. Politika je umijeće mogućeg. Možemo dosad nije pokazao previše tog osjećaja, a zadnja u nizu je Ivana Kekin. Ona smatra da to što u anketama ne stoji baš dobro nema veze jer ankete nisu išle u prilog ni “čovjeku koji je bio najbolji predsjednik kojeg smo ikad imali”. Ako ste se pitali tko je njoj najbolji predsjednik kojeg smo ikad imali, to je Stipe Mesić. I to je sve što trebate znati o političkoj inteligenciji Ivane Kekin.

AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno

Ne mislim ovdje opisivati štetu koju je Mesić napravio Hrvatskoj u svoja dva mandata, i koja će se popravljati još 50 godina. A većina toga se neće popraviti nikad. Istina je da je on krenuo u predsjedničku utrku s dva posto podrške i da mu nitko nije davao nikakve šanse protiv tada jakog Budiše i HDZ-ova Granića. No pitanje je razumije li Ivana što je stajalo iza kopernikanskog obrata u kojem je jedan lik koji se lažno predstavljao kao politički zatvorenik iz vremena socijalizma i ujedno žrtva Franje Tuđmana, iako je bio osuđen zbog ordinarnog gospodarskog kriminala, a iz HDZ-a izbačen zbog planiranja državnog udara s Manolićem i stranim službama, isplivao na vrh i postao predsjednikom.

Nije se dogodilo samo po sebi, Božjom providnošću, niti zaslugom političke genijalnosti Stipe Mesića. Dogodilo se zaslugom krojača Balkana, tajnih službi zapadnih država, a javna je tajna bila da je Mesićevu kampanju u potpunosti vodila i financirala jedna od njih, Hrvatima dobro poznata, kojoj se kasnije odužio davši joj potpuni pristup svim državnim tajnama i arhivama. Ne treba se tomu čuditi, obje Jugoslavije bile su njihova čeda.

Ima nekog takvog iza sebe?

U Hrvatskoj, u kojoj je tada u politici vladao potpuni diletantizam, i gdje su demokracija i njezino funkcioniranje bili nepoznanica, logistika koju je dotična služba dala Mesiću bila je neprocjenjiva. Njegova je kampanja bila vođena savršeno profesionalno, dok drugi za to u Hrvatskoj nisu imali ni znanja ni resursa, a medijsko pokrivanje činilo se neograničenim. Odakle je došao novac, nikad se nije saznalo, kao što se kasnije nije znalo ni tko mu je “posudio” milijune za kuću.

Dakle, Kekin ili ne razumije pozadinu Mesićeva čudesnog uspona od potpunog izbornog autsajdera do pobjednika ili ima nekog takvog iza sebe. Ne vjerujem u potonje, ali i da ima, vjerojatno joj u današnjim uvjetima, kad su hrvatske stranke ipak malo drukčije vođene i organizirane i kad se izborima više ne pristupa lupetajući bezveze već se itekako proučava puls ciljanog biračkog tijela, to ne bi pomoglo da dobije izbore.

Tim više što apsolutni favorit, Milanović, dobrim dijelom cilja na isto biračko tijelo. A nije jasno koje ona ima komparativne prednosti u odnosu na njega. Tu ni hvalospjevi tiska – u jednom ženama namijenjenom mediju usporedili su je s Ivanom Orleanskom, s kojom ne može imati manje sličnosti nego što ima, osim što su obje bile teški fanatici – ne mogu previše pomoći. No odnos prema Stipi Mesiću, prije svega, dobar je lakmus kako netko vidi hrvatsku neovisnost. Kekin bi sutra priznala Palestinu, a bi li devedeset i prve priznala Hrvatsku, da se nju tada o tome pitalo, nikad nećemo saznati. Ali možemo pretpostavljati.

Nova runda obećanja

Zagreb više nikad neće biti isti! Tomašević je najavio izgradnju još dvaju mostova preko Save, novi ulaz u grad, genijalna nova prometna rješenja koja će jednom zauvijek dokrajčiti nesnosne zagrebačke prometne gužve, onako usput će riješiti i problem parkiranja, a javni prijevoz će dignuti na posve nove razine pa građani više neće morati ići autima na posao. Ukratko, riješit će u drugom mandatu sve one probleme koje su u prvom sami stvorili.

Ono u čemu je dotični posebno dobar dvije su stvari: davanje obećanja i smišljanje izgovora zašto ih nije ispunio. Bandić je ispunjavao otprilike polovicu svojih predizbornih obećanja.  Tomašević je sad na oko minus pedeset posto. Od prošloizbornih obećanja, o jeftinijim komunalijama uz kvalitetniju uslugu, boljem gradskom prijevozu, obnovi infrastrukture, izmještanju Jakuševca i 15-minutnom gradu, ne da nije ostalo ništa nego se dogodilo suprotno.

Sad treba najmanje 15 minuta da uopće izađete iz kvarta. Javni prijevoz je vidno lošiji, linije skraćene, autobusi prorijeđeni, gužve gore, gubici u vodovodu veći, a Jakuševec se urušio i nakon godinu dana stoji takav. To se sad više i ne spominje, iako je bilo glavna tema na prošlim izborima. Obnova centra od potresa za koju su prozivali Bandića također se više ne spominje.

Koliko vi trošite  asfalta, a koliko je Bandić?

To je sad nečija tuđa briga. Bude li Tomašević ovako učinkovit i u drugom svom mandatu, možemo očekivati farbanje još jedne klupice i još dvije slike mačaka, te još poneku žardinjeru s mrtvom biljkom u centru. Uz potpun nestanak autobusa i tramvaja s gradskih ulica, pod izgovorom da ih Bandić nije toliko kupio koliko ih oni mogu zapustiti i neodržavanjem uništiti. No, da, što reći na spin kako su u gradu gužve zato što Bandić nije godinama dovoljno investirao u prometnice i infrastrukturu? Gospodo, pogledajte koliko vi trošite godišnje asfalta, koliko je trošio Bandić, pa mi pričajte o podinvestiranju! Vrijedi i za investicije u sve ostalo! Što je s prugom preko Heinzelove koju ste obećavali, koridor postoji, nema potrebe otkupa zemljišta, imate i lokacijsku, gdje je zapelo? Samo treba postaviti tračnice! Za to vam trebaju bar tri mandata, je li!

Ova gradska vlast zasad ima realizaciju projekata – nula. Ništa od obećenog za prvi mandat nije realizirano, naprotiv, stanje je u svakom aspektu vidno gore, a izgovor je da Bandić nije dovoljno dugo mrtav. Dajte malo brojeva o toj “podinvestiranosti?” Ovako po sjećanju, Bandić je proširio Slavonsku, produljio Branimirovu, sagradio Domovinski most, zamijenio tramvaje i autobuse novima, produljio tramvajske linije, sagradio rotor bez ikakvih dodatnih gužvi jer je prethodno riješio obilazne pravce. Da, sanirao je i Jakuševec u prvom mandatu, doveo vodu u dijelove Sesveta i Kozari bok, i sve to asfaltirao. Vi pola godine asfaltirate pola kilometra Mlinarske. I ne zna se kad će biti gotovo.

Volio bih, gospodo možemosi, čuti je li Bandić kriv za propast projekta dječje bolnice Srebrnjak i 60 milijuna eura. Ili za propast 320 europskih milijuna eura za obnovu vodovoda. Ili za povećani gubitak vode u cjevovodima. Kako se bliže izbori, tako su obećanja sve veća i maštovitija, ali realizacije i dalje nema! A političare se mjeri po ostvarenom, ne po obećanom! Što ste ostvarili u četiri godine, osim što je grad posve propao? Govorite o idućem mandatu, obećavate brda i doline, mostove i pruge, a u ovom mandatu niste uspjeli pokrpati jedan most i vratiti na njega tramvaj za dvije godine radova, što bi Bandiću bio posao od mjesec dana?! Preimenujte se u “stranka Hansa Christina Andersena” ako mislite pričati bajke.

Padajuće rampe i druge priče

Drama oko Jadrolinije nastavlja se, rampe i dalje padaju, brodovi se i dalje raspadaju, a duhovi se ne smiruju nakon izvješća Ministarstva mora, prometa i infrastrukture u kojem se kao krivac za kaos i mrtve navodi predsjednik Uprave Jadrolinije David Sopta. U izvješću se navodi da se odgovornost nižeg rukovodstva može razmatrati “samo segmentno” uz naglasak kako je “predsjednik Uprave u cijelosti odgovoran za sustav i ničije ga pogreške ne oslobađaju od odgovornosti”. Odgovornost članova posade u vezi s nesrećom broda Lastovo nije utvrđena, što je, moram priznati, malo čudno, no činjenica je da se spominje tek prekršajna odgovornost Sopte.

Neovisno o tome je li on jedini krivac ili ne, za mrtve pomorce netko mora odgovarati kazneno, a ne prekršajno! Ubojstvo iz nehata nije prekršaj, nego kazneno djelo. Poznato je da se ministar Butković od početka želi riješiti Sopte, jer mu ga je Plenković “podvalio”, i jasno je, što god neki analitičari mislili, da ministar ima pravo imenovati ljude u svom portfelju. No Sopta je, očito zaštićen kao lički medvjed, krenuo u protunapad na ministra, a Jadrolinija je u komunističkom stilu dala priopćenje kako se “u svjetlu koncesijskih natječaja za linijski pomorski promet plasiranje neprovjerenih dokumenata može gledati i kao ozbiljan pokušaj destabilizacije Jadrolinije u korist konkurencije, ali i dovođenje u pitanje cijelog sustava nadzora u tom sektoru”.

Kojeg nadzora kad očito ni ministar ne može ništa direktoru koji očito ne radi ništa, nije sposoban ni za što, i pod kojim se flota raspada, ljudi ginu, a kako je utvrđeno, ne postoje ni osnovni dokumenti kojima bi se regulirale sigurnosne procedure! Ne samo što netko mora u zatvor nego Jadroliniji jednostavno treba oduzeti koncesiju. Koncesije privatnim tvrtkama odavno su se pokazale puno učinkovitijima, za građane i korisnike javnih usluga boljima, a za porezne obveznike puno jeftinijima od državnih gubitaških tvrtki u kojima posao koji kod privatnika obavlja 100 stručnih ljudi radi 1000 uhljeba pokupljenih po stranačkoj pripadnosti, a sav teret posla padne na one na dnu hranidbenog lanca. Ovako, dobro će biti ako na kraju ne ispadne da je za sve jedini krivac Nepalac koji pere palubu. Dosta je tih priča o zaštiti “državnih firmi” koje eto moraju dobiti koncesiju po svaku cijenu.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti