Na jučerašnji dan 01.06.2020. godine, preminuo je Samir Huskić Hus: Hrvatski komandos kojeg suborci nisu zaboravili
Šest godina nakon smrti pripadnika „Tigrova“ i 1. hrvatskog gardijskog zdruga, njegove ratne priče i svjedočanstva i dalje žive među suborcima i prijateljima.
Na jučerašnji dan preminuo je hrvatski komandos Samir Huskić Hus: Suborci ga nisu zaboravili
Jučerašnje i današnje objave na društvenim mrežama još su jednom pokazale da hrvatskog komandosa Samira Huskića Husa njegovi suborci i prijatelji nisu zaboravili. To ne iznenađuje, jer je Hus bio jedan od poznatijih pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“ i 1. hrvatskog gardijskog zdruga, a često je svoje ratno iskustvo dijelio i s čitateljima portala Dnevno.hr.
Nažalost, njegov glas utihnuo je na jučerašnji dan 2020. godine, kada je iznenada preminuo u 50. godini života. Iza sebe je ostavio suprugu, dvoje djece, brojne suborce i prijatelje, ali i vrijedna svjedočanstva o vremenu koje je proveo u elitnim postrojbama Hrvatske vojske.
Iako je ponekad znao progovoriti o osobnim teškoćama, najradije je pričao o iskustvima iz vojničkih dana. Govorio je kako su hrvatski komandosi nastali iz 1. hrvatskog gardijskog zdruga te da je riječ bila o iznimno zahtjevnoj postrojbi čiju su obuku, po uzoru na američke specijalne snage, mogli završiti samo najspremniji.
Stravičan komando dril: „Vezanih ruku i nogu bacali su nas u more“
„Ispitivanje mentalne i fizičke snage bilo je do krajnjih granica izdržljivosti. Nije to bio običan dril, to je bilo ubijanje u pojam“, prisjećao se Hus, pokazujući fotografije s obuke i operativnih zadaća, među kojima je bilo i osvajanje Šator planine u Bosni i Hercegovini.
„Ispitivanje mentalne i fizičke snage bilo je do krajnjih granica izdržljivosti. Nije to bio običan dril, to je bilo ubijanje u pojam”, kazao je tada prilažući fotografije i prisjećajući se osvajanja Šator planine u BiH. Dril je kad s punim rancem po vrućini trčiš 20 km, ali to je uobičajeno i izdržljivo. Ali mentalni dril neću nikad zaboraviti. Primjera radi, kod obuke za morski desant, u moru smo bili po 12 sati na dan. A onda te na obali instruktor gazi po trbuhu više puta dok ne počneš povraćati iako nisi pošteno jeo 50 dana. Nakon svega, vezanih ruku i nogu baci te u more, pa se koprcaš i plivaš kao tuljan.“, prisjećao se Hus.
Posebno je pamtio glad, koju je smatrao jednim od najtežih oblika psihološkog pritiska.
„Znalo se dogoditi da po više od mjesec dana ne dobijemo gotovo ništa. I onda kada konačno stigne, ručak dobiva je jedan po jedan. Mi ostali morali smo gledati u tog koji jede, čekati da on završi, onda bi ručak dobio sljedeći i sve tako dok ne dođeš na red. To je stvarno bilo teško, trebalo je imati jake živce da suborcu ne otmeš batak iz ruke. To pamtim baš kao maltretiranje“, govorio je.
„Tko to nije mogao izdržati, nije prolazio obuku“
Obuka je uključivala i medicinske vježbe na životinjama.
„Učili smo sanirati i šivati rane na svinjama i kokošima. Uz to smo se morali prskati i mazati životinjskom krvlju pa zaleći u visoku travu u kojoj je leglo komaraca. U toj travi te natjeraju da se dodatno oznojiš jer moraš napraviti jedno 100 kolutova naprijed. Tko samo dio toga nije bio u stanju, nije mogao proći obuku.“, prisjećao se.
Ratne i životne borbe
Samirova prerana smrt još je jednom podsjetila na zabrinjavajuću činjenicu da mnogi hrvatski branitelji odlaze prerano, često noseći teret ratnih i životnih trauma.
Uz ratna iskustva, Hus se tijekom života suočavao i s predrasudama zbog svoje vjeroispovijesti. Posebno ga je pogodilo razdoblje nakon pojave terorističke organizacije ISIL, kada su ga pojedinci počeli poistovjećivati s islamskim ekstremistima.
„Nekima je smetalo što sam musliman“
„Na Facebooku me blokirao moj prijatelj i suborac riječima: 'Znam da smo zajedno ratovali, znam da si bio fajter, ali musliman si.' Ne znam jesam li tada više osjećao tugu, ljutnju ili razočaranje. Bio sam budan do pola pet ujutro i razmišljao o tome. Nisam mogao vjerovati da ću nešto takvo doživjeti“, ispričao je Hus.
Objasnio je kako se to dogodilo nakon što su pripadnici ISIL-a ubili hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka. Takve reakcije posebno su ga pogađale jer je deset godina nosio hrvatsku vojnu odoru, a polovicu toga vremena proveo na terenu, rame uz rame sa svojim suborcima, braneći Hrvatsku.
Danas, šest godina nakon njegova odlaska, uspomena na Samira Huskića Husa i dalje živi među njegovim suborcima, prijateljima i svima koji su ga poznavali. Njegova ratna priča, vojni put i ljudska sudbina ostaju trajni podsjetnik na generaciju hrvatskih branitelja koja je podnijela golem teret stvaranja i obrane hrvatske države.
