Tjedan koji je otvorio Knin: od Bosanskog Grahova i Glamoča do početka Oluje

Oluja nije počela iznenada, niti se može razumjeti samo kroz događaje od 4. do 7. kolovoza 1995. godine. Njezin vojni uspjeh pripreman je mjesecima na Dinari i Livanjskom polju, dok su političke okolnosti sazrijevale tijekom neuspješnih pokušaja mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske.

U posljednjem tjednu srpnja i prvim danima kolovoza vojna karta promijenila se gotovo iz sata u sat. Padom Bosanskog Grahova i Glamoča prekinuta je najvažnija komunikacija koja je Knin povezivala s Drvarom i Republikom Srpskom. Srpska vojska Krajine ostala je bez sigurnog oslonca u zaleđu, dok su hrvatske gardijske brigade izbile na položaje s kojih je Knin postao neposredno dostupan.

Bio je to tjedan u kojem su završile pripreme, propali posljednji pregovori i otvoren put prema oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske.

Bihać pred sudbinom Srebrenice

U srpnju 1995. vojna i humanitarna situacija u Bosni i Hercegovini bila je dramatična. Nakon pada zaštićenih zona Ujedinjenih naroda Srebrenice i Žepe, srpske snage pojačale su pritisak na bihaćko područje.

Bihać je godinama bio u okruženju snaga Vojske Republike Srpske, Srpske vojske Krajine i snaga Fikreta Abdića. Njegovim padom spojila bi se područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, oslobodio bi se velik broj srpskih postrojbi za djelovanje prema Hrvatskoj, a civilnom stanovništvu prijetila je nova humanitarna katastrofa.

Hrvatska je na bihaćku krizu već odgovorila operacijama Zima ’94, Skok 1 i Skok 2. Tim su djelovanjima hrvatske snage napredovale na Dinari, ovladale Livanjskim poljem i približile se komunikaciji Bosansko Grahovo–Drvar–Knin. Sredinom srpnja 1995. postalo je jasno da samo diplomatska upozorenja neće zaustaviti srpski napad na Bihać.

Splitska deklaracija otvorila put zajedničkoj obrani

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić potpisali su 22. srpnja 1995. u Splitu Deklaraciju o oživotvorenju Washingtonskog sporazuma, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja.

Posebnu važnost imao je dogovor o vojnoj suradnji. Bosanskohercegovačko vodstvo zatražilo je pomoć Hrvatske u obrani Bihaća, čime je hrvatskim snagama osiguran politički i pravni okvir za djelovanje na području Bosne i Hercegovine.

Samo tri dana poslije počela je operacija Ljeto ’95. Njezini ciljevi bili su smanjiti pritisak na Bihać, osigurati Livno i Kupres, ovladati Bosanskim Grahovom i Glamočem te presjeći prometnicu koja je Knin povezivala s Drvarom i Banjoj Lukom.

Dva pravca prema Grahovu i Glamoču

Operacijom je zapovijedao zapovjednik Zbornog područja Split general-bojnik Ante Gotovina, dok je načelnik stožera bio stožerni brigadir Rahim Ademi.

Hrvatske snage napale su 25. srpnja na dva glavna pravca. Prvi je vodio iz područja Crnog Luga prema Bosanskom Grahovu, a drugi preko planine Šator prema Glamoču.

Na grahovskom pravcu početni teret napada preuzeli su pripadnici 7. gardijske brigade „Pume“ i dijela 114. brigade HV-a. Srpska obrana bila je dobro utvrđena i pojačana snagama povučenima s bihaćkog bojišta.

Drugog dana operacije u borbu je uvedena 2. bojna 9. gardijske brigade, nekadašnja 84. gardijska bojna „Termiti“. Obuhvatnim manevrom ovladala je važnom kotom Nos i otvorila prostor za nastavak napredovanja. Uvođenjem 4. gardijske brigade „Pauci“ hrvatski je udar dodatno ojačan.

Na smjeru prema Glamoču djelovali su 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. gardijska bojna „Kumovi“, 3. bojna 1. gardijske brigade, postrojbe HVO-a i Specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Srpske snage bile su utvrđene na Staretini i prilazima Glamoču, ali su hrvatske postrojbe već 27. srpnja izbile pred grad.

Bosansko Grahovo – presječena žila kucavica Knina

Pripadnici 4. i 7. gardijske brigade ušli su 28. srpnja 1995. u Bosansko Grahovo. Istodobno su hrvatske snage ovladale prijevojem Derala iznad Strmice.

Time je pod nadzor stavljena prometnica Knin–Strmica–Bosansko Grahovo–Drvar, glavna veza kninskog područja s teritorijem Republike Srpske i zaleđem u Bosni i Hercegovini.

Značenje toga poteza bilo je mnogo veće od zauzimanja jednoga grada. Srpska vojska Krajine izgubila je siguran pravac za dovoz pojačanja, streljiva, goriva i druge logističke potpore. Njezine postrojbe u sjevernoj Dalmaciji našle su se u poluokruženju, dok su položaji hrvatskih gardijskih brigada pomaknuti na Crvenu zemlju i Strmicu, svega desetak kilometara od Knina.

Sjeverni prilazi Kninu, koje je srpsko vojno vodstvo do tada smatralo sigurnima, odjednom su postali najopasniji smjer mogućega hrvatskog napada.

Glamoč – završni udar operacije

Na drugom smjeru hrvatske snage izbile su pred Glamoč već 27. srpnja. Ulazak u grad bio je moguć tijekom noći s 28. na 29. srpnja, ali je nakon večernje zapovjedne raščlambe odgođen zbog sigurnosti postrojbi i mogućnosti neprijateljskih zasjeda.

Hrvatske snage ušle su u Glamoč ujutro 29. srpnja. Time su ostvareni glavni ciljevi operacije Ljeto ’95.

Operacija je formalno završila 30. srpnja. Hrvatske snage ovladale su prostorom od približno 1.600 četvornih kilometara, smanjile pritisak na Bihać i potpuno promijenile operativni položaj snaga oko Knina.

Bosansko Grahovo i Glamoč više nisu bili duboko zaleđe Srpske vojske Krajine i Vojske Republike Srpske. Postali su polazišta za daljnja hrvatska djelovanja, dok je Knin izgubio svoju najvažniju kopnenu vezu prema istoku.

Srpsko vodstvo pokušava vratiti izgubljeni prostor

Srpsko vojno vodstvo bilo je svjesno težine poraza. Zapovjednik Glavnog štaba Srpske vojske Krajine Mile Mrkšić zaključio je da se operativno-strateški položaj Hrvatske vojske prema okupiranim dijelovima Hrvatske bitno poboljšao.

Već 31. srpnja počele su pripreme za srpsku operaciju Vaganj ’95, čiji je cilj bio ponovno zauzeti izgubljeni prostor oko Bosanskog Grahova i odbaciti hrvatske snage od prilaza Kninu. U pojedinim dokumentima ista se zamisao navodila i pod nazivom Dinara ’95.

Na područje Crvene zemlje dovedena je Gardijska brigada iz Kninskog korpusa, a srpske snage pokušale su stabilizirati obranu i zaustaviti daljnje hrvatsko napredovanje prema Strmici i Ličkoj Kaldrmi.

Načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Manojlo Milovanović 1. kolovoza zapovjedio je pripreme zrakoplovstva za bombardiranje Glamoča i Bosanskog Grahova. U noći s 2. na 3. kolovoza postrojbe Kninskog korpusa trebale su se pripremiti za napad prema Grahovu.

Pokušaji vraćanja izgubljenih položaja nisu promijenili stratešku situaciju. Hrvatska obrana ostala je čvrsta, a glavnina snaga pripremala se za mnogo širu operaciju.

Brijuni – završna vojna priprema

Na Brijunima je 31. srpnja 1995. održan sastanak hrvatskog državnog i vojnog vrha. Sudjelovali su predsjednik Franjo Tuđman, najviši državni dužnosnici te zapovjednici Hrvatske vojske i policije.

Razmatrano je stanje na bojišnicama, snaga i raspored Srpske vojske Krajine, zadaće hrvatskih zbornih područja, uporaba topništva, angažiranje specijalne policije i mogućnost brzog oslobađanja okupiranoga teritorija.

Uspjeh operacije Ljeto ’95 bitno je utjecao na procjenu situacije. Knin je postao dostupan sa sjevera, komunikacija prema Drvaru bila je presječena, a srpske snage morale su braniti široku crtu bez dovoljno snažne operativne pričuve.

Brijunski sastanak poslije je postao predmet dugogodišnjih pravnih i političkih rasprava pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Pravomoćnom presudom iz 2012. poništene su osuđujuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te su obojica oslobođena svih točaka optužnice. Ivan Čermak bio je oslobođen još prvostupanjskom presudom.

Posljednja diplomatska upozorenja

Hrvatsko vodstvo istodobno je nastavilo diplomatske kontakte s predstavnicima međunarodne zajednice.

Predsjednik Tuđman razgovarao je 1. kolovoza sa stranim veleposlanicima i upozorio da dugogodišnje odbijanje reintegracije okupiranih područja nije moglo trajati neograničeno. Američki veleposlanik Peter Galbraith upozorio je hrvatsko vodstvo da u slučaju vojne akcije mora zaštititi civile i pripadnike snaga Ujedinjenih naroda.

Plan Z-4, predstavljen početkom 1995., predviđao je izrazito široku autonomiju za područja s većinskim srpskim stanovništvom unutar međunarodno priznate Republike Hrvatske. Predsjednik samoproglašene RSK Milan Martić u siječnju ga nije želio ni formalno primiti.

Premijer RSK-a Milan Babić 2. kolovoza izjavio je da plan prihvaća „u osnovi“, ali to nije dovelo do jedinstvenoga stava krajinskoga vodstva ni prihvaćanja povratka okupiranih područja u hrvatski ustavnopravni poredak. Vojni i politički vrh u Kninu i dalje se ponašao kao vodstvo neovisne srpske države.

Posljednji pregovori u Genthodu

Predstavnici hrvatske vlasti i pobunjenih Srba sastali su se 3. kolovoza u Genthodu kod Ženeve. Bio je to posljednji diplomatski pokušaj uoči Oluje.

Hrvatska strana zatražila je neodgodivi početak mirne reintegracije, otvaranje prometnica preko okupiranog područja, primjenu hrvatskog Ustava i zakona te jamstva političkih, građanskih i nacionalnih prava srpskoj zajednici.

Razgovori nisu doveli do sporazuma. Predstavnici krajinskih vlasti nisu prihvatili uvjete koji bi značili stvarni povratak okupiranog područja pod hrvatsku vlast.

Istoga dana Glavni štab Srpske vojske Krajine dobio je podatak o vremenu početka hrvatske operacije. Prema dokumentima samih srpskih vojnih struktura, informacija je primljena oko 14 sati, nakon čega su zapovjednici i postrojbe upozoreni da se pripreme, utvrde zaklone i očekuju hrvatski napad.

Oluja, dakle, za vojni vrh u Kninu nije bila potpuno iznenađenje. Srpsko zapovjedništvo znalo je da slijedi napad, ali nije imalo dovoljno snaga, pričuve ni prostora za učinkovitu obranu na svim smjerovima.

U pet sati počela je Oluja

Vojno-redarstvena operacija Oluja počela je 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro. Hrvatska vojska i specijalne postrojbe policije napale su na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, od područja Bosanskog Grahova i Dinare do Jasenovca.

Temeljna zamisao bila je istodobnim djelovanjem na velikom broju pravaca probiti obranu Srpske vojske Krajine, onemogućiti premještanje njezinih pričuva, osloboditi okupirane gradove i sela te izbiti na međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske.

Istodobno su hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene u pripravnost zbog mogućnosti uključivanja Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.

Predsjednik Tuđman pozvao je pripadnike srpskih paravojnih postrojbi da polože oružje uz primjenu hrvatskih zakona o oprostu, a civile srpske nacionalnosti koji nisu sudjelovali u pobuni da ostanu u svojim domovima i dočekaju hrvatsku vlast.

Za hrvatske postrojbe na Dinari prvi cilj bio je Knin. Položaji osvojeni u operaciji Ljeto ’95 omogućili su 4. i 7. gardijskoj brigadi da napreduju sa sjevera, preko Crvene zemlje, smjerom koji je samo nekoliko tjedana ranije izgledao nedostupan.

Zašto je operacija Ljeto ’95 bila presudna

Bez Bosanskog Grahova i Glamoča Oluja bi bila znatno složenija i rizičnija operacija.

Srpska vojska Krajine prije kraja srpnja mogla je računati na prometnicu Knin–Drvar, oslonac Vojske Republike Srpske i relativno sigurno sjeverno zaleđe. Nakon operacije Ljeto ’95 sve se promijenilo.

Knin je ostao prometno izoliran s istočne strane. Srpske postrojbe morale su dio snaga prebaciti prema Strmici i Crvenoj zemlji. Hrvatska vojska dobila je položaje s kojih je mogla napasti neposredno zaleđe grada, a istodobno je smanjen pritisak na Bihać.

Operacija Ljeto ’95 zato nije bila samo uvod u Oluju. Bila je vojni zahvat kojim je slomljena dotadašnja sigurnost Knina i protivniku nametnuta obrana na smjeru koji nije bio pripremljen za glavni hrvatski udar.

Oluja nije počela 4. kolovoza

Oluja je formalno počela 4. kolovoza 1995., ali njezine pretpostavke stvarane su mnogo ranije.

Stvarane su na Dinari u operacijama Zima ’94, Skok 1 i Skok 2. Učvršćene su Splitskom deklaracijom. Pretvorene su u odlučujuću prednost zauzimanjem Bosanskog Grahova i Glamoča. Potvrđene su neuspjehom posljednjih pregovora i odbijanjem vodstva pobunjenih Srba da prihvati povratak okupiranog područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Posljednjih sedam dana prije Oluje pokazuju da oslobađanje Knina nije bilo posljedica improvizacije ni jednoga iznenadnog napada. Bilo je završni rezultat dugotrajnog jačanja Hrvatske vojske, niza međusobno povezanih operacija, političkih dogovora s Bosnom i Hercegovinom i procjene da je mogućnost mirnog rješenja iscrpljena.

Kada su 4. kolovoza u pet sati otvoreni prvi pravci napada, hrvatski vojnici nisu krenuli prema nepoznatom cilju. Put prema Kninu već je bio otvoren na Dinari, kod Bosanskog Grahova i Glamoča

Izvori: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Kronologija Domovinskog rata i Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.–1995., Dokumenti, knjiga 17; Davor Marijan – Oluja; MORH i Hrvatski vojnik – Operacija Ljeto ’95 i Abeceda operacije Ljeto ’95; presude MKSJ-a u predmetima Milan Martić te Gotovina, Čermak i Markač