Branitelji kao društveni problem – kako i zašto je stvorena opasna konstrukcija

U javnom prostoru posljednjih godina sve se češće pojavljuje teza prema kojoj su hrvatski branitelji postali „društveni problem“. Sama formulacija nosi snažno negativan naboj jer ne opisuje pojedinačne slučajeve, nego cijelu populaciju. Time se stvara kolektivna etiketa koja ne proizlazi iz stvarnog stanja, nego iz dugotrajnog procesa oblikovanja percepcije.

Branitelji nisu jedinstvena društvena skupina po ponašanju, obrazovanju ili životnim okolnostima. Riječ je o desecima tisuća ljudi koji danas rade kao liječnici, obrtnici, poduzetnici, radnici, poljoprivrednici, profesori i službenici. Većina njih vodi miran i stabilan život, daleko od javne pozornosti. Unatoč tome, u dijelu javnosti stvara se dojam da su branitelji dominantno povezani s problemima, sukobima i socijalnim devijacijama.

Ključno pitanje glasi: tko i zašto stvara takvu sliku?

Velik dio odgovora nalazi se u medijskom prostoru. Pojedini portali i komentatorski krugovi godinama grade narativ u kojem se negativni pojedinačni slučajevi naglašavaju i generaliziraju. Kada se kriminalno djelo ili društveno neprihvatljivo ponašanje poveže s činjenicom da je počinitelj branitelj, ta informacija postaje naslov. Kada isti tip djela počini netko bez braniteljskog statusa, ta se okolnost ne ističe. Takav selektivan pristup ne informira, nego oblikuje stav.

Na taj način stvara se podsvjesna poveznica između braniteljskog identiteta i društvene problematičnosti. Posljedica nije samo loša percepcija, nego i postupna dehumanizacija ljudi koji su u najtežem razdoblju moderne hrvatske povijesti stali u obranu države.

Važno je naglasiti da je Republika Hrvatska kroz godine izgradila snažan i razgranat sustav skrbi za hrvatske branitelje. Postoje programi psihosocijalne pomoći, rehabilitacije, preventivnih zdravstvenih pregleda, zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i veteranskih centara. Sustav nije savršen, ali je opsežan i funkcionalan. Država jasno pokazuje da branitelje prepoznaje kao trajnu vrijednost.

Problem, dakle, nije u institucionalnom odnosu, nego u dijelu društvene klime.

Dio javnosti, osobito mlađe generacije koje nisu proživjele rat, informacije o Domovinskom ratu i braniteljima primaju gotovo isključivo kroz medije i društvene mreže. Ako su ti izvori dugoročno zasićeni negativnim tonom, rezultat je distanciran ili čak neprijateljski stav prema braniteljima.

Takva klima pogoduje razvoju teze da su branitelji povlaštena skupina koja „stalno nešto traži“, iako se rijetko govori o stvarnim razlozima pojedinih zahtjeva ili o činjenici da se prava temelje na zakonima koje je donio Hrvatski sabor. Umjesto ozbiljne rasprave, javni prostor se puni površnim etiketama.

Dodatni problem predstavlja šutnja većine. Većina građana ima neutralan ili pozitivan stav prema braniteljima, ali se rijetko javno uključuje u rasprave. Glasniji ostaju oni koji imaju negativan stav, pa se stvara dojam da je riječ o dominantnom mišljenju, iako to u stvarnosti nije slučaj.

Konstrukcija branitelja kao društvenog problema dugoročno šteti cijelom društvu. Ona produbljuje podjele, stvara nepovjerenje i slabi osjećaj zajedništva. Društvo koje relativizira vlastite temelje teško može graditi stabilnu budućnost.

Zato je važno vratiti ravnotežu u javni prostor. To ne znači idealizirati branitelje niti negirati da među njima, kao i u svakoj velikoj skupini, postoje pojedinci s problemima. To znači odbaciti kolektivne etikete i inzistirati na individualnoj odgovornosti.

Branitelji nisu problem. Problem je percepcija koja se sustavno gradi kroz negativne narative. Promjena tog stanja zahtijeva odgovornost medija, ali i aktivniju ulogu društva koje mora jasno reći da poštovanje prema braniteljima nije ideološko pitanje, nego civilizacijski minimum.