Kako zastupati i čuvati istinu o Domovinskom ratu

Obrambeni Domovinski rat (1991. - 1995.) koji smo morali voditi jer nismo imali drugoga izbora, bez ikakve sumnje je - barem za nas Hrvate i sve one koji Republiku Hrvatsku smatraju svojom Domovinom - vrlo važno, čak prijelomno razdoblje u novijoj povijesti. I zato nije čudno da postoje različiti pogledi i mišljenja vezano za sve što se događalo tijekom tog procesa obnove naše državnosti, odnosno stvaranja suvremene hrvatske države, utoliko prije što je on bio praćen krvavim, razornim ratnim sukobom, uz masovne žrtve i patnje milijuna ljudi.

 Ono što, međutim, nikako nije sporno, sadržano je u činjenici da se jako dobro zna TKO JE BIO TKO u tom ratu (ili ratovima, uzmemo li u obzir da se on nije vodio samo na tlu Hrvatske, nego i Slovenije, Bosne i Hercegovine i Kosova). Čovjek ne mora biti povjesničar, znanstvenik, niti ekspert za bilo koju oblast, pa da na temelju raspoloživih dokaza i činjenica izvuče stanovite zaključke o uzrocima, karakteru i naravi ovog ratnog sukoba koji je od strane velikosrpske političke klike i tzv. JNA bio nametnut prije svega Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s ciljem osvajanja teritorija i njegova uključenja u buduću "Veliku Srbiju". "Ugroženost" srpske manjine u ovim republikama (državama) bila je samo izlika kako bi se uz pomoć ekstremnog dijela te populacije na noge podigla peta kolona i tobože "pobunila" protiv nasilja (kojeg nije bilo), a potom je slijedilo objedinjavanje "svesrpskih" snaga (potpomognutih i Crnom Gorom) i otvoreni rat za "zapadne granice" buduće Srbije (Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag).

 Raspoloživi izvori i dokumenti (prije svega oni iz fundusa agresora : audio-vizualne snimke i tajne snimke telefonskih razgovora, transkripti zasjedanja Vrhovnog saveta odbrane i drugih tijela vojne i civilne vlasti, izjave svjedoka-aktera ovih događanja i žrtava na suđenjima (pred MKSJ i nacionalnim sudovima) i dostupna literatura (prije svega knjige čiji su autori najodgovornije osobe iz vrha tadašnje vlasti - SFRJ i SR Srbije - te vojske ("JNA") i tajnih službi SDB-a i KOS-a) bez ikakve dvojbe potvrđuju što je istina o svemu što se događalo i tu nema nikakvih nedoumica. Unatoč mnogima koji iz raznih razloga nastoje "zamutiti vodu" i zamagliti činjenice, temeljne istine je nemoguće sakriti.

 Agresor su bili: Srbija, Crna Gora, "JNA" i dijelovi "pobunjene" srpske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bio je to osvajački rat, kako ga je i definirao, primjerice, beogradski odvjetnik, humanist i demokrat, Dragoljub Todorović, čovjek koji je uvijek bio na strani žrtve i sudjelovao u brojnim sudskim procesima vezano za ratne zločine na području SFRJ tijekom 90-ih godina XX. stoljeća:

"(…) To je bio rat za teritorije koji je povela srpska nacionalistička elita, a tih nacionalista u Srbiji ima i komunističke provenijencije i četničke i popovske i monarhističke i ljotićevske i svake druge. Po mom mišljenju, glavni razlog zašto ne može da se stavi tačka na taj rat, da se zna o čemu se radi, je taj što nije utvrđen uzrok i karakter rata.

(…) Ako bi se to utvrdilo, tačno reklo šta je bilo – da je Srbija ratovala za teritorije, onda bi Srbija imala posledice. A Srbija je najveća zemlja na ovom prostoru, vezana je za Ruse, ima geostrateški položaj, pa verovatno zbog toga Zapad neće da insistira na tome."

(Vidi: Maja Nikolić, "Nemogućnost suočavanja: Akteri ratnih kao kreatori današnjih politika", RSE, 09. 06. 2013.; https://www.slobodnaevropa.org/a/plp-nazvati-to-ratom/25011373.html; istaknuo: Z. P.)

 Kako bismo u cijelosti razumjeli uzroke i tijek svega što se događalo u godinama koje su prethodile agresiji, posebnu pozornost moramo posvetiti procesima i gibanjima u Srbiji. Na ovom mjestu, podsjetimo samo kratko na neke činjenice:

Pod krinkom "očuvanja i obrane Jugoslavije", politička i intelektualna "krema" Srbije skovala je plan rušenja tadašnje socijalističke Jugoslavije na čijim temeljima je potom trebala nastati "nova Jugoslavija", odnosno "Velika Srbija";

S tom idejom, SANU je već u ljeto 1986. godine izradila svoj "Memorandum" u kojem je definirala temeljne srpske ciljeve od kojih je najvažniji bio "integracija srpskog naroda na području cijele Jugoslavije" - i to tako što je spomenuta "integracija" podrazumijevala teritorijalna osvajanja zemalja drugih republika i njihovo ujedinjenje u jednu (novu) jedinstvenu srpsku državu;

Tako su beogradski "čuvari Jugoslavije" krenuli u rušenje Ustava SFRJ i donošenje svoga separatnog ustava, uz prijetnje i ultimatume republikama zapadno do Drine, s nakanom da ih se natjera na taj koncept buduće unitarne srpske države;

Nakon što su nasilno (metodom ulice) uz pomoć mitingaških skupina srušili vojvođansko i crnogorsko političko vodstvo a Skupštinu AP Kosova natjerali da unatoč bojkotu Albanaca izglasa ukidanje vlastite autonomije, kreće "izvoz" tzv. antibirokratske revolucije;

 Počevši od 28. veljače 1989. godine, u Hrvatskoj teku masovna okupljanja srpskih ekstremista (instruirana i pomagana iz Beograda) - prijeti se Hrvatima, izvikuju parole kojima se svojata hrvatska zemlja i slave Slobodan Milošević i "Velika Srbija"; i tu su rame uz rame domaći ekstremisti s "prvoborcima" (partizanskim veteranima) i četnicima iz Srbije. Jasno se daje do znanja svima koji nisu Srbi što ih čeka ako ne pristanu na srpske ultimatume;

 Od ljeta 1990. godine počinje "balvan-revolucija" u Hrvatskoj (najprije u Kninu, pa potom i u drugim krajevima), a usporedo s njome i naoružavanje Srba u ruralnim enklavama u kojima počinju procesi proglašavanja "SAO oblasti" čijim se objedinjavanjem u kasnijoj fazi formirala srpska paradržava (RSK);

 Niz krvavih incidenata i masakra što su ih planski izazvali Srbi (od Pakraca i Plitvica do Borova Sela i Gline) bili su tek uvod u otvoreni rat za "Veliku Srbiju". Izravna agresija Srbije, "JNA" i paravojnih-četničkih formacija na Hrvatsku uslijedila je napadom na Baranju preko Batinskog mosta. Nakon okupacije ove hrvatske regije i provedenog etničkog čišćenja uz brojne zločine nad civilima, kreće se dalje u osvajanje istočne Slavonije strategijom spaljene zemlje, genocidom i etničkim čišćenjem;

 Domaći srpski teroristi u sljedećih su četiri godine, bahato i arogantno odbijali sve mirovne planove i sporazume što su ih nudili Hrvatska i međunarodne institucije i medijatori. I nakon što su srušili gotovo trećinu Hrvatske, pobili oko 16.000 ljudi, protjerali iz domova stotine tisuća civila, oni i njihovi mentori iz Beograda nisu se dali urazumiti;

 Na kraju, Hrvatska je morala poduzeti odlučujuće operacije oslobađanja svoga teritorija u kojima su njezine snage do nogu potukle okupatora i natjerale ga u bijeg. Borci za "Veliku Srbiju" su koristili "živi štit" od vlastitih civila koje su natjerali na odlazak iz svojih domova, da bi potom srpski propagandisti pokrenuli kampanju o "etničkom čišćenju" srpskog naroda iz "krajine" nastojeći pred svijetom Hrvate prikazati kao zločince koji su unaprijed planirali "uklanjanje" Srba s ovih područja.

 Na sreću, danas u Hrvatskoj postoje znanstvene institucije koje se bave važnim društvenim pitanjima pa i onima koja se tiču našeg identiteta i nacionalne povijesti (poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Hrvatskog instituta za povijest, Hrvatskog povijesnog muzeja, Matice hrvatske i drugih). Gradivo što ga prikupljaju, obrađuju i prezentiraju javnosti od izuzetnog je, neprocjenjivog značaja, ali je isto tako važno voditi računa o edukaciji mladih naraštaja. Nikad više ne smijemo dopustiti da nam povijest pišu drugi, pogotovu ne oni koji nemaju časne namjere i čine to iz tko zna kojih sve pobuda i interesa.

 Međutim, mi istinu o Domovinskom ratu ne možemo u potpunosti shvatiti zanemarimo li sve ono što se događalo na izvorištu agresije: u Srbiji. Tek kad spoznamo korijene velikosrpske ideologije i proučimo mehanizam uz pomoć kojeg ona djeluje na obične ljude (srpski puk), možemo govoriti o uzrocima, tijeku i posljedicama ratova na tlu bivše SFRJ 90-ih godina prošlog stoljeća. Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nije napao nikakav "režim" (kako to ne rijetko čujemo čak i od naših najodgovornijih državnika i političara). Da Slobodan Milošević i njegova klika nisu imali jednodušnu potporu Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika Srbije i vodećih stranaka i udruga građana, ali što je naročito važno: najvećeg dijela srpskog naroda (i to na području cijele SFRJ) ništa se ne bi dogodilo. "Narod" (odnosno masa opijena "Vođom" i idejama protkanim nacionalnim mitovima u koje taj isti narod slijepo vjeruje) je bio ona udarna snaga, bujica koju je samo trebalo usmjeriti. Ne zaboravimo da je ekstremna nacionalistička opcija prosinca 1990. godine dobila gotovo 90% glasova na parlamentarnim izborima u Srbiji i da su gomile mitingaša koje su se valjale ulicama Novog Sada, Podgorice, Beograda i drugih gradova bila zamašnjak svega; bez te snage, bez svesrpske sinergije (jer malo je tko ostao izvan te matice), arhitekti "Velike Srbije" bili bi nemoćni. Baš kako je rekao Miroslav Šolević, "komesar" zadužen za organizaciju "događanja naroda" (odnosno manifestacija pod radnim naslovom "mitinzi istine") u vrijeme kad se razišao s gazdom Miloševićem: "Mi smo mu konja osedlali". Dakle, "jahača" su u sedlo posjeli akademici, crkveni oci, književnici i komunistički disidenti predvođeni Dobricom Ćosićem, a svjetina ga je ponijela na put bez povratka: u zajedničku, krvavu avanturu koju su skupo platili ne samo narodi izloženi agresiji, nego i sami Srbi.

Ne zavaravajmo se. Velikosrpski fašizam još uvijek živi u mnogim glavama, ne samo u Srbiji, nego i šire. To je ideologija dugog trajanja. Zar nije još daleke 1868. godine, u vrijeme studija u Petrogradu, tada mladi socijaldemokrat i humanist, Svetozar Marković napisao svoj članak "Velika Srbija" u kojem je najoštrije osudio ideju širenja Srbije na štetu drugih naroda i njihovih zemalja smatrajući je štetnom i za sam srpski narod. I što se promijenilo od tada do danas? Jedino to što se (kroz tih stoljeće i pol) ova ideologija u raznim razdobljima skrivala iza raznih termina ("južnoslovensko ujedinjenje", "Kraljevstvo SHS", "Kraljevina Jugoslavija", "Velika Srbija", SveSrbija, ili u najnovije vrijeme "Srpski svet"). Ne svjedočimo li tomu da se na stranačkim skupovima aktualne srbijanske vlasti otvoreno govori o "Srpskom svetu" kao nacionalnom cilju koji se mora ostvariti, te da ova ideja itekako ima potporu većine medija i javno eksponiranih osoba, uključujući i osuđene i neosuđene ratne zločince iz 90-ih godina (Vojislava Šešelja, Veselina Šljivančanina, Dragoslava Bokana i njima slične "nacionalne veličine"). Otvoreno se prizivaju Rusi, koji bi nakon što "poraze Evropu" Srbima osigurali teritorijalna osvajanja koja nisu ostvariti u ratovima prije 35 godina. Naravno, ima i onih koji idu "zaobilaznim" putem ("da se Vlasi ne dosete" - rekli bi Srbi), pa zagovaraju obnovu neke nove "Jugoslavije".

 Mi Hrvati iza sebe imamo gorko i tragično iskustvo života u dvije Jugoslavije. I Prva i Druga su nastale ali i nestale u krvi - i preskupo su nas koštale da bismo nakon svega ulazili u bilo kakve rasprave o nekom novo, budućem "južnoslavenskom ujedinjenju", a što mnogi danas čine, pa nam čak drsko, bahato i s visoka dijele lekcije o "blagostanju" što smo ga u tim tvorevinama "uživali". Takvi ne prežu ni od najperfidnijih laži i konstrukcija i njihovo djelovanje u cijelosti korespondira s onim što s ciljem lažiranja prošlosti poduzimaju velikosrpski fašisti koji i danas tvrde kako "Srbija nema ništa s ratovima na području bivše SFRJ", svaljujući krivnju na žrtve, dok u isto vrijeme najveće monstrume i zločince iz svojih redova slave kao nacionalne junake prvog reda. Zločinci osuđeni za genocid, etničko čišćenje i zločine protiv čovječnosti, u isto vrijeme su persone od posebnog ugleda i nacionalne veličine u Srbiji i "Republici Srpskoj" i poput estradnih zvijezda nastupaju na televizijama s nacionalnom frekvencijom kao najtraženiji gosti. Čak se i genocid u Srebrenici veliča kao "junačko delo" isticanjem plakata s Ratkom Mladićem (uz natpise: "Generale, hvala ti za Srebrenicu") na javnim mjestima u vrijeme obilježavanja obljetnica ovog užasnog masakra koji je zgrozio cijeli civilizirani svijet - kao da se radi o hvale vrijednom činu!?

 Sve to u konačnici ukazuje na činjenicu da je velikosrpski fašizam itekako živ i da moramo voditi računa o svemu što se događa u našem susjedstvu, a ne zatvarati oči pred stvarnošću. Treba li komu u Hrvatskoj danas, nakon svega što već godinama slušamo iz vladajućih krugova u Srbiji vezano za "srpski svet", još uvijek dokazivati o kakvom zlu je riječ? Zar nam ona učestala postrojavanja četnika u Srbiji i srpskom entitetu u BiH i najave kako se spremaju doći na ruskim tenkovima "osloboditi 'Republiku Srpsku Krajinu'" ne govore dovoljno o tomu u kakvom okruženju živimo? I smijemo li, s obzirom na sve do sada rečeno, dopustiti da nam prekrajaju povijest i truju mladež lažima oni koji nam ne misle i ne žele dobro?

 Najbolja obrana protiv povijesnih krivotvorina jest istina. Istina koju moramo znati argumentirati i dokazati, pa je kao takvu prezentirati i javno zastupati, uvijek i u svakoj prigodi. Ne trebaju nam mitski prikazi Domovinskog rata. Nemamo potrebe improvizirati i iznositi paušalne, neprovjerene činjenice. Stvarnost tih ratnih godina bila je, nažalost, sama po sebi dovoljno strašna i surova i ostavila je više nego dovoljno dokaza o tomu što i kako se događalo tih turobnih i olovnih godina, kad smo vodili bitku ne samo za slobodu i državnu samostalnost, nego i za sam biološki opstanak.

 Nikad ne smijemo zaboraviti kako je svima nama koji smo 90-ih godina prošlog stoljeća živjeli na području zamišljene "Velike Srbije" a nismo Srbi (Hrvatima, muslimanima-Bošnjacima, Mađarima, Česima, Ukrajincima i drugim narodima) prijetilo istrebljenje. Etnički čista srpska država koja će svojim granicama obuhvatiti "sve Srbe pod kapom nebeskom" bila je i ostala ideal radikalnih srpskih nacionalista, baš onako kako je definirana u programskim dokumentima ("Homogena Srbija" od 20. lipnja 1941., "Elaboratu četničke Dinarske divizije" od 1. ožujka 1942. i "Memorandumom" SANU iz 1986. - da spomenemo samo neke od njih). Ova velikosrpska struja, nažalost, u srpskom narodu (ne samo u Srbiji nego i daleko šire), još uvijek ima odlučujući utjecaj na javno mnijenje i stavove običnih ljudi. Što je najtragičnije, višedesetljetna indoktrinacija i ispiranje mozga širokih slojeva naroda, doveli su do toga da se čak i ova retrogradna, destruktivna, osvajačka ideologija koja nanosi golemu štetu ne samo žrtvama sgresije nego i Srbima, shvaća i prihvaća kao "nacionalni cilj" prvoga reda - "biti ili ne biti" za opstanak "srpstva i pravoslavlja". Zatvarati oči pred takvim pojavama, ne samo da nije mudro, nego može biti i pogubno. Povijest jest učiteljica života - ali samo za one koji su od nje u stanju nešto naučiti.

(Video): Domovinski rat - ANIMIRANI ZEMLJOVID;

AUTOR: Zlatko Pinter / PDN